KEMIJSKI RJEČNIK

rad    →   work

Rad je energija potrebna da bi se objekt kretao unatoč suprotstavljajućoj sili. Rad se obično izražava kao sila pomnožena s putem.

Kad konstantna sila F djeluje na česticu tako da ona napravi pomak s, sila vrši rad W nad tom česticom. Ako vektori sile i pomaka tijekom djelovanja sile zatvaraju uvijek isti kut Θ, rad W može se izraziti skalarnim umnoškom ta dva vektora:

Kad sila F na česticu nije konstantna, tj. kad ovisi o položaju čestice, rad sile nad česticom koja se pomakla iz početnog položaja, određenog koordinatama (x_p, y_p, z_p), u konačni položaj, određen koordinatama (x_k, y_k, z_k), dan je izrazom

gdje su F_x, F_y i F_z skalarne komponente sile.

SI jedinica za rad je džul (J); 1 J = 1 Nm = 1 kg m² s^-2. U atomskoj fizici obično se upotrebljava elektron-volt (eV).

rendgenska difrakcija    →   X-ray diffraction

Pravilni raspored atoma u kristalnoj rešetki je zapravo trodimenzionalna rešetka za valove kratkih valnih duljina, kao što su rendgenske zrake. Atomi su smješteni u ravninama međusobno udaljenim za razmak d. Difrakcijski maksimumi pojavljuju se u smjeru upadnog vala, a valna duljina zračenja može se odrediti pomoću Braggove jednadžbe:

rendgenska cijev    →   X-ray tube

Rendgenska cijev je katodna cijev koja fokusira energetske tokove elektrona u metalnu metu čime uzrokuje da ona emitira rendgenske zrake (X-zrake). Osnovni princip rendgenske cijevi nije se promijenio od Roentgenovog otkrića X-zraka 1895. Na katodu se dovede visoki napon (oko 50 000 V) zbog čega elektroni velikom brzinom izlijeću s katode. Sudarom elektrona s anodom nastaju rendgenske zrake koje se šire u prostor.

X-zrake    →   X-rays

X-zrake ili rendgenske zrake nalik su na svjetlosne zrake, ali mnogo kraće valne duljine (od 10^-11 m do 10^-9 m ili od 0.01 nm do 1 nm) koje nastaju bombardiranjem atoma visokoenergetskim česticama. X-zrake mogu proći kroz mnoge vrste materijala pa se upotrebljavaju u medicini i industriji za ispitivanje unutrašnje strukture.

Zeemanov efekt    →   Zeeman effect

Zeemanov efekt je dijeljenje spektralnih linija koje nastaje kada se na izvor svjetla djeluje magnetskim poljem. Otkrio ga je 1896. nizozemski fizičar Pieter Zeeman (1865.-1943.) kao dijeljenje žute D-linije natrija u jakom magnetskom polju.

Zeemanov efekt je pomogao fizičarima da odrede energijske nivoe u atomu. U astronomiji, upotrebljava se za mjerenje magnetskog polja Sunca i drugih zvijezda.

zeolit    →   zeolite

Zeoliti su prirodni ili sintetički hidratizirani aluminosilikati s otvorenom trodimenzionalnom kristalnom strukturom, sačinjenoj od aluminijevih, silicijevih i kisikovih atoma u čijim se porama nalaze molekule vode. Voda se može istjerati zagrijavanjem i zeolit može zatim apsorbirati druge molekule odgovarajuće veličine. Zeoliti se koriste za razdvajanje smjesa selektivnom apsorpcijom i kao prirodni ionski izmjenjivači za mekšanje vode.

cink    →   zinc

Cink je 1746. godine otkrio Andreas Marggraf (Njemačka). Ime mu dolazi od njemačke riječi zinke što znači zubac zbog pojavljivanja cinkovog karbonata u rudama zupčastog oblika. To je plavkasto-bijeli metal koji je na sobnim temperaturama krt ali postaje kovak kada se zagrije pri 100 °C do 150 °C. Otapa se u lužinama i kiselinama. Na zraku je stabilan jer mu na površini nastane sloj oksida koji ga štiti od dalje korozije. Gori na zraku kada se zagrije do crvenog žara. Burno reagira s oksidansima. Cinka u Zemljinoj kori ima oko sto puta više nego bakra. Glavne rude su mu sfalerit (ZnS) i smitsonit (ZnCO₃). Glavna namjena cinka je zaštita željeza i čelika (pocinčano željezo). To se postiže umakanjem očišćenog željeza u talinu cinka. Cink štiti željezo i kad se obloga ošteti. Upotrebljava se za dobivanje različitih legura kao što je mjed (legura cinka i bakra) i kao anoda u galvanskim člancima (baterijama).

dipolarni ion    →   zwitterion

Dipolarni ili dvojni ion (zwitterion), poznat i kao unutarnja sol, jest ion koji ima pozitivan i negativan naboj na različitim mjestima iste molekule. Kako ion na sebi istovremeno ima suprotne naboje električki je neutralan. Dipolarni ioni nastaju iz spojeva koji u svojim molekulama imaju i kisele i bazne skupine (amfoliti).

Sve aminokiseline koje se mogu naći u bjelančevinama (proteinima) su amfoliti je sadrže kiselu karboksilnu skupinu (-COOH) i baznu amino skupinu (-NH₂). Aminokiseline u čvrstom stanju nalaze se u obliku dipolarnog iona. Dodatkom kiseline u otopinu koja sadrži dipolarne ione aminokiseline karboksilatna skupina prima proton (H⁺) i aminokiselina postaje pozitivno nabijena. Dodatkom lužine amino skupina gubi proton pri čemu aminokiselina postaje negativno nabijena.

T-S dijagram    →   T-S diagram

Prikazivanje podataka o temperaturi (T) i slanosti (S) mora pomoću T-S dijagrama jednostavan je ali moćan alat koji se koristi kod istraživanja gustoće, miješanja i cirkulacije mora i oceana. Na ordinatu je nanesena temperatura u Celzijevim stupnjevima a na apscisu salinite u jedinicama praktičnog saliniteta (PSU). Ucrtane linije predstavljaju plohe iste gustoće (izopikne). Gustoća je jedan od najvažnijih parametara koji određuju dinamička svojstva mora i oceana i glavni je pokretač stalnih strujanja mora i oceana (u horizontalnom i vertikalnom smjeru).

CO2 ion selektivna elektroda    →   CO2 ion selective electrode

Ion selektivna elektroda za mjerenje koncentracije ugljikovog dioksida koristi hidrofobnu, CO₂ propusnu membranu koja odvaja unutrašnju otopinu od otopine uzorka. Otopljeni ugljikov dioksid iz uzorka prolazit će kroz membranu sve dotle dok se ne uspostavi ravnoteža između parcijalnih tlakova CO₂ u vanjskoj i unutrašnjoj otopini. Difuzija CO₂ kroz membranu utječe na koncentraciju hidronijevog iona u unutrašnjoj otopini prema reakciji

Koncentracija H+ iona u unutrašnjoj otopini mjeri se staklenom elektrodom. Unutrašnja otopina sadrži visoku koncentraciju natrijeva bikarbonata (npr. 0.1 mol/L NaHCO₃) kako bi količina bikarbonata ostala konstantna tijekom mjerenja.