KEMIJSKI RJEČNIK

med    →   honey

Med je slatka, viskozna tekućina jantarne boje koju proizvode pčele iz cvjetnog nektara. Sastoji se uglavnom od fruktoze (oko 40 %), glukoze (oko 35 %) i vode (do 20 %). Uz to med sadrži i saharozu, maltozu, trisaharide i male količine minerala, vitamina i enzima.

maltoza    →   maltose

Maltoza (sladni šećer) je didsaharid koji nastaje hidrolitičkom razgradnjom škroba pomoću enzima amilaze. Sastoji se od dvije molekule glukoze povezane α(1→4)-glikozidnom vezom. Maltoza je alfa acetal.

murijatična kiselina    →   muriatic acid

Murijatična kiselina je staro ime za klorovodičnu kiselinu (HCl). Ime joj je dao Lavoisier od latinske riječi muria za salamuru (slanu vodu).

bizmut    →   bismuth

Bizmut je 1753. godine otkrio Claude Geofroy (Francuska). Ime mu dolazi od njemačkog naziva Weisse Masse - bijele nakupine što je kasnije prešlo u wismut i bisemutum. To je krhki metal srebrno-ružičasti boje. Stabilan u vodi i na zraku. Otapa se samo u koncentriranoj nitratnoj i vrućoj sulfatnoj kiselini. Toplinska vodljivost mu je najniža od svih metala, osim žive. Slab je vodič struje i ima najveći Hallov efekt od svih metala. Bizmut i njegovi spojevi su otrovni. Glavne rude bizmuta su bizmutov sjajnik (Bi₂S₃) i bizmutov oker (Bi₂O₃). Upotrebljava se kao sastojak niskotaljivih legura s olovom, kositrom i kadmijem, za izradu električnih i toplinskih osigurača. Služi kao nosač za uranijevo gorivo u nuklearnom reaktoru.

karboksilne kiseline    →   carboxylic acids

Karboksilne kiseline (karbonske kiseline) organski su spojevi koji u svojoj strukturi sadrže RC(=O)OH skupinu (karboksilnu skupinu). Prema IUPAC nomenklaturi imenuju se tako da se najdužem slijedu s karboksilnom skupinom doda nastavak -ska, a riječ kiselina piše se odvojeno. Ugljikov atom u karboksilnoj skupini broji se kao dio lanca. Ovisno o broju karboksilnih skupina a mogu biti mono-, di- i polikarboksilne kiseline, a mogu biti zasićene, nezasićene i aromatske. Karboksilne kiseline općenito su slabe kiseline. Uz karboksilnu skupinu mogu sadržavati i neku drugu karakterističnu skupinu. One kiseline koje sadrže amino skupinu (-NH₂) zovu se aminokiseline.

paramagnetizam    →   paramagnetism

Paramagnetizam je tip magnetizma karakteriziran pozitivnom magnetskom susceptibilnošću. Materijal propušta silnice magnetnog polja jače nego vakuum tako da se materijal slabo magnetizira u smjeru vanjskog polja. Magnetizacija nestane kada se polje ukloni.

primarni amin    →   primary amine

Primarni amin je amin na koji je vezana samo jedna alkilna skupina. To su slabe baze, mirisa po ribi.

klorinitet    →   chlorinity

Klorinitet (simbol Cl) je definiran kao ukupna količina halida (klorida, bromida i jodida) u 1 kg mora, a da su pri tome jodid i bromid zamijenjeni ekvivalentnom količinom klorida. Kako bi se napravio neovisnim o promjenama atomskih masa halida, klorinitet se danas definira kao masa čistog srebra potrebna da se istalože svi kloridi, bromidi i jodidi pomnožena s 0.37285233. Klorinitet se općenito određuje kako bi se izračunala slanost (salinitet) mora.

Klorinitet se određuje Mohrovom metodom, jednom od najstarijih metoda titracije - uveo ju je 1856. njemački kemičar Karl Friedrich Mohr (1806.-1879.), titracijom uzorka mora sa standardnom otopinom srebrovog nitrata (AgNO₃) uz kalijev kromat (K₂CrO₄) kao indikator.

pri tome se uz AgCl talože još i AgBr i AgI.

Problem kod Mhorove titracije je u tome što srebrov nitrat nije primarni standard. Kako bi ovo izbjegao i omogućio da sva mjerenja saliniteta budu usporediva, predsjednik Međunarodnog povjerenstva za istraživanje mora (ICES, International Council for the Exploration of the Sea), danski fizičar Martin Knudsen (1871.-1949.) definirao je kao standard Normalnu vodu (Eau de mer Normale) stalnog sastava s točno određenim klorinitetom (oko 19.38 ‰). Ova voda je potom korištena za standardizaciju otopine srebrova nitrata. Na taj način sva određivanja kloriniteta referirala su se na isti standard što je omogućilo da svi rezultati budu usporedivi. Upotrebom Normalne vode, Knudsenove pipete i birete za analizu te Hidrografskih tablica dobivali su se rezultati točnosti usporedive onima dobivenim gravimetrijom.

Mjerenjem saliniteta i kloriniteta u devet uzoraka mora iz različitih dijelova svijeta Knudsen je, 1889., došao do empirijske formule za određivanje saliniteta:

Ova formula koristila se do 1962., kada je Zajedničko vijeće za oceanografske tablice i standarde (JPOTS, Joint Panel for Oceanographic Tables and Standards) odredilo novu konstantu proporcionalnosti u Knudsenovoj formuli

deionizirana voda    →   deionised water

Deionizirana voda dobije se uklanjanjem otopljenih soli ionskim izmjenjivačima, a koristi se kao zamjena za destiliranu vodu.

reverzna osmoza    →   reverse osmosis

Reverzna osmoza je metoda koja koristi polupropusnu membranu kroz koju prolazi čista voda a zaostaju soli. Koristi se i za dobivanje pitke vode iz morske vode. Tlak slane vode mora biti oko 25 bar, što ovu metodu čini skupom za proizvodnju većih količina svježe vode.