KEMIJSKI RJEČNIK

dipolarni ion    →   zwitterion

Dipolarni ili dvojni ion (zwitterion), poznat i kao unutarnja sol, jest ion koji ima pozitivan i negativan naboj na različitim mjestima iste molekule. Kako ion na sebi istovremeno ima suprotne naboje električki je neutralan. Dipolarni ioni nastaju iz spojeva koji u svojim molekulama imaju i kisele i bazne skupine (amfoliti).

Sve aminokiseline koje se mogu naći u bjelančevinama (proteinima) su amfoliti je sadrže kiselu karboksilnu skupinu (-COOH) i baznu amino skupinu (-NH₂). Aminokiseline u čvrstom stanju nalaze se u obliku dipolarnog iona. Dodatkom kiseline u otopinu koja sadrži dipolarne ione aminokiseline karboksilatna skupina prima proton (H⁺) i aminokiselina postaje pozitivno nabijena. Dodatkom lužine amino skupina gubi proton pri čemu aminokiselina postaje negativno nabijena.

T-S dijagram    →   T-S diagram

Prikazivanje podataka o temperaturi (T) i slanosti (S) mora pomoću T-S dijagrama jednostavan je ali moćan alat koji se koristi kod istraživanja gustoće, miješanja i cirkulacije mora i oceana. Na ordinatu je nanesena temperatura u Celzijevim stupnjevima a na apscisu salinite u jedinicama praktičnog saliniteta (PSU). Ucrtane linije predstavljaju plohe iste gustoće (izopikne). Gustoća je jedan od najvažnijih parametara koji određuju dinamička svojstva mora i oceana i glavni je pokretač stalnih strujanja mora i oceana (u horizontalnom i vertikalnom smjeru).

CO2 ion selektivna elektroda    →   CO2 ion selective electrode

Ion selektivna elektroda za mjerenje koncentracije ugljikovog dioksida koristi hidrofobnu, CO₂ propusnu membranu koja odvaja unutrašnju otopinu od otopine uzorka. Otopljeni ugljikov dioksid iz uzorka prolazit će kroz membranu sve dotle dok se ne uspostavi ravnoteža između parcijalnih tlakova CO₂ u vanjskoj i unutrašnjoj otopini. Difuzija CO₂ kroz membranu utječe na koncentraciju hidronijevog iona u unutrašnjoj otopini prema reakciji

Koncentracija H+ iona u unutrašnjoj otopini mjeri se staklenom elektrodom. Unutrašnja otopina sadrži visoku koncentraciju natrijeva bikarbonata (npr. 0.1 mol/L NaHCO₃) kako bi količina bikarbonata ostala konstantna tijekom mjerenja.

vodena sisaljka    →   water jet vacuum pump

Vodena sisaljka (aspirator) jedna je od najpopularnijih naprava za osiguravanje vakuuma u laboratoriju. Vodena sisaljka kao i sve mlazne vakuumske pumpe nema pokretnih dijelova, već na temelju podtlaka koji se stvara na mjestu suženja mlaza fluida (Venturijev efekt) usisava čestice plina ili tekućine i odnosi ih sa sobom do izlaza iz pumpe. Ovisno o području primjene mogu biti napravljene od stakla, plastike ili metala. Venturijev efekt nazvan je po talijanskom fizičaru Giovanni Battisti Venturi (1746–1822).

Heyrovsky-Ilkovičeva jednadžba    →   Heyrovsky-Ilkovic equation

U polarografiji, Heyrovsky-Ilkovičeva jednadžba opisuje krivulju ovisnosti jakosti struje o potencijalu (polarografski val) reverzibilnih redoks sustava

gdje je R opća plinska konstanta, T je apsolutna temperatura, F je Faradayeva konstanta, n je broj elektrona izmijenjenih u elektrodnoj reakciji a D i D1 su koeficijenti difuzije. E_1/2 je potencijal karakterističan za danu reakciju i osnovni elektrolit (poluvalni potencijal).

Kako bi dobili E_1/2 iz gornje jednadžbe nacrtat ćemo graf ovisnosti ln[(i_d-i)/i] o potencijalu. Vrijednost E_1/2 očita se iz grafa u točki u kojoj pravac siječe ordinatu. Ako su procesi na elektrodi reverzibilni iz nagiba pravca (nF/RT) može se izračunati broj izmijenjenih elektrona, n.

Lennard-Jonesov potencijal    →   Lennard-Jones potential

Lennard-Jonesov potencijal (ili 12-6 potencijal) jednostavni je matematički model koji opisuje interakciju dva nevezana neutralna atoma (poznatu kao van der Waalsova interakcija). Predložio ga je 1924. britanski fizičar Sir John Edward Lennard-Jones (1894-1954). Lennard-Jonesov potencijal opisan je slijedećom reakcijom

gdje je: V potencijalna energija između dva atoma ili molekule, ε je dubina bunara i mjera je koliko jako dvije čestice privlače jedna drugu, σ je udaljenost na kojoj je potencijalna energija između dvije čestice jednaka nuli, r je udaljenost dvije čestice mjerena od centra jedne do centra druge čestice.

Schrotterova aparatura za određivanje CO2    →   Schrotter apparatus for determination of CO2

Schrötterova aparatura za razgradnju (Schrötterov alkalimetar) koristi se za određivanje sadržaja karbonata u uzorcima vapnenca, gipsa, dolomita ili prašak za pecivo metodom gubitka težine. Aparaturu je osmislio 1871. austrijski kemičar Anton Schrötter von Kristelli (1802.-1875.). Težina ispunjene aparature manja je od 75 g (aparatura je visoka samo 16 cm) tako da se može vagati na analitičkoj vagi.

Procedura: U tikvicu C se kroz otvor D ubaci oko 0.5 g praškastog karbonatnog uzorka. Kolona za sušenje A napuni se do polovice koncentriranom sumpornom kiselinom (H₂SO₄) a lijevak B otopinom klorovodične kiseline (w(HCl) = 15 %). Sve zajedno se izvaže. Skinu se čepovi s oba dijela i polako, kapanjem, ispusti se HCl na uzorak. Iz razvijenog CO₂ ukloni se voda prolaskom kroz koncentriranu H₂SO₄ u posudi A i suhi CO₂ ispisti se u atmosferu. Kad se prestane razvijati CO₂ tikvica se zagrije do otprilike 80 °C kako bi se istjerao sav zaostali CO₂. Kroz gornji dio kolone za sušenje A lagano se isisava zrak pomoću vodene sisaljke sve dok se tikvica ne ohladi na sobnu temperaturu. Vrate se svi čepovi na svoje mjesto te se ponovno izvaže cijela aparatura. Gubitak mase jednak je količini ugljikovog dioksida oslobođenoj iz karbonata.

Kitozan    →   Chitosan

Kitozan (u trgovinama dolazi i pod imenom hitozan) linaearni je polisaharid sastavljen od slučajno raspoređenih jedinica N-acetil D-glukozamina i D-glukozamina. Dobiva se djelomičnom deacetilacijom prirodnog polimera hitina. Da bi se nazvao kitozan, deacetilirani hitin treba sadržavati minimalno 60 % slobodnih amino skupina u polimeru. Zahvaljujući amino skupinama D-glukozamina, kitozan je moguće protonirati (nastaje polikation velike gustoće naboja), što je jedan od uzroka jedinstvenih svojstava ovog biopolimera, kao što su topljivost u vodi, antibakterijska svojstva, biorazgradnja bez toksičnih otpada i biokompatibilnost.

Hitin    →   Chitin

Hitin je linearni polisaharid sastavljen od dugih nizova 2-acetamido-2-deoksi-ß-D-glukana (N-acetil D-glukozamin) povezanih (1›4)-ß-glikozidnom vezom. Struktura hitina slična je celulozi, od koje se razlikuje jedino po tome što je hidroksilna skupina (-OH) na drugom ugljikovu atomu glukoze zamijenjena acetiliranom amino skupinom (–NH–CO–CH3). Hitin je glavni sastojak čvrstog vanjskog oklopa, kukaca, rakova i pauka. Također se može naći i u staničnim stijenkama nekih gljiva i algi. Nakon celuloze, hitin je drugi najčešći biopolimer u prirodi. Netopljiv je u vodi, organskim otapalima, slabim kiselinama i lužinama.

Cistin    →   Cystine

Cistin (C6H12N2O4S2) je dimer cisteina. Nastaje oksidacijom tiolnih skupina cisteina (-SH) pri čemu nastaje disulfidna veza (-S-S-). Cistin je bijela kristalična krutina slabo topljiva u vodi. Vezivna tkiva, kosa, vuna i rogovi osobito su bogati cistinom.