KEMIJSKI RJEČNIK

talij    →   thallium

Talij je 1861. godine otkrio Sir William Crookes (Engleska). Ime je dobio od grčke riječi thallos što znači propupala grančica zbog karakteristične zelene linije u atomskom spektru. To je srebrno sivi, veoma mekani metal koji se može rezati nožem. Oksidira na zraku pa se čuva u petroleju. Otapa se u svim kiselinama. Talij je otrovan za ljude i životinje. Nekad se upotrebljavao za uništavanje glodavaca i insekata ali je to napušteno zbog posrednog trovanja divljih životinja i ptica. Spojevi su visoko toksični ako se unesu u organizam, a naročito su opasni zbog svog kumulativnog efekta. Talij se nigdje ne javlja u većim količinama. Dobiva se kao nusproizvod prerade sulfidnih ruda cinka, olova, željeza i bakra. Najviše se upotrebljava u elektronici, za proizvodnju posebnog optičkog stakla s velikim indeksom loma i infracrvenih detektora.

tankoslojna kromatografija    →   thin layer chromatography

Tankoslojna kromatografija (TLC) je tehnika koja služi za odvajanje komponenti iz smjese na temelju njihovog različitog polariteta. Kap uzorka stavi se na ravan list presvučen silicijevom kiselinom. Otapalo koje natapa list nosi uzorak prema rubu lista. Različite komponente prijeći će različitu udaljenost. TLC se koristi za provjeru prisutnosti droge u urinu.

kositar    →   tin

Kositar je poznat od davnih vremena (~2000. godine prije Krista). Rimljani su ga zvali stagnum od čega je nastao latinski naziv stannum. Naziv kositar dolazi od grčkog naziva za mineral kasiterit (SnO₂) - kassiteros. To je srebrno bijeli, mekani, elastični metal čija se izložena površina prevuče zaštitnim oksidnim filmom. Stabilan je na zraku i u vodi. Topljiv je u kiselinama i lužinama. Organski spojevi kositra mogu biti jako toksični. Najvažnije rude kositra su kasiterit (SnO₂), stanit (Cu₂FeSnS₄) i tealit (PbZnSnS₂). Zbog svoje stabilnosti na zraku upotrebljava se kao zaštitna prevlaka na mnogim metalima, osobito željezu (bijeli lim). Vrlo važna primjena kositra je za dobivanje legura (bronca, bijele ležajne kovine, legura za lemljenje).

trioli    →   triols

Trioli su organski spojevi koji sadrže tri hidroksilne skupine. Najjednostavniji triol jest 1,2,3-propantriol, CH₂(OH)CH(OH)CH₂(OH), koji je također poznat pod nazivom glicerol (grčki glykys što znači slatko) ili glicerin. Glicerol se u komercijalne svrhe proizvodi hidrolizom masti.

Glicerol je sporedni produkt u proizvodnji sapuna.

ksenon    →   xenon

Ksenon su 1898. godine otkrili Sir William Ramsay i Morris W. Travers (Engleska). Ime je dobio od grčke riječi ksenos što znači stran. To je kemijski inertan, jednoatomni nezapaljivi plin bez boje i mirisa. Ne spaja s drugim elementima izuzev s fluorom. Ksenon se dobiva frakcijskom destilacijom tekućeg zraka. Upotrebljava se za punjenje električnih žarulja.

cirkonij    →   zirconium

Cirkonij je 1789. godine otkrio Martin Heinrich Klaproth (Njemačka). Ime mu potječe od sirijske riječi zargun za zlatnu boju. To je sjajni, tvrdi, srebrni metal na čijoj se izloženoj površini stvara oksidni film. Prilikom zagrijavanja lako se spaja i s ugljikom, i s kisikom, i s dušikom. Metalni prah se sam zapali na zraku, naročito na povišenim temperaturama. Otporan je na koroziju, lužine i kiseline. Glavne su mu rude cirkon (ZrSiO₄) i badelit (ZrO₂). Slabo apsorbira neutrone pa se upotrebljava kao obloga gorivih elemenata u nuklearnom reaktoru. Nuklearne elektrane troše preko 90 % proizvodnje cirkonija. Koristi se za proizvodnju poludragog kamenja, supervodiča, pri proizvodnji stakla i keramike, kao i za uklanjanje tragova kisika i dušika iz vakuum cijevi.

dipolarni ion    →   zwitterion

Dipolarni ili dvojni ion (zwitterion), poznat i kao unutarnja sol, jest ion koji ima pozitivan i negativan naboj na različitim mjestima iste molekule. Kako ion na sebi istovremeno ima suprotne naboje električki je neutralan. Dipolarni ioni nastaju iz spojeva koji u svojim molekulama imaju i kisele i bazne skupine (amfoliti).

Sve aminokiseline koje se mogu naći u bjelančevinama (proteinima) su amfoliti je sadrže kiselu karboksilnu skupinu (-COOH) i baznu amino skupinu (-NH₂). Aminokiseline u čvrstom stanju nalaze se u obliku dipolarnog iona. Dodatkom kiseline u otopinu koja sadrži dipolarne ione aminokiseline karboksilatna skupina prima proton (H⁺) i aminokiselina postaje pozitivno nabijena. Dodatkom lužine amino skupina gubi proton pri čemu aminokiselina postaje negativno nabijena.

Schrotterova aparatura za određivanje CO2    →   Schrotter apparatus for determination of CO2

Schrötterova aparatura za razgradnju (Schrötterov alkalimetar) koristi se za određivanje sadržaja karbonata u uzorcima vapnenca, gipsa, dolomita ili prašak za pecivo metodom gubitka težine. Aparaturu je osmislio 1871. austrijski kemičar Anton Schrötter von Kristelli (1802.-1875.). Težina ispunjene aparature manja je od 75 g (aparatura je visoka samo 16 cm) tako da se može vagati na analitičkoj vagi.

Procedura: U tikvicu C se kroz otvor D ubaci oko 0.5 g praškastog karbonatnog uzorka. Kolona za sušenje A napuni se do polovice koncentriranom sumpornom kiselinom (H₂SO₄) a lijevak B otopinom klorovodične kiseline (w(HCl) = 15 %). Sve zajedno se izvaže. Skinu se čepovi s oba dijela i polako, kapanjem, ispusti se HCl na uzorak. Iz razvijenog CO₂ ukloni se voda prolaskom kroz koncentriranu H₂SO₄ u posudi A i suhi CO₂ ispisti se u atmosferu. Kad se prestane razvijati CO₂ tikvica se zagrije do otprilike 80 °C kako bi se istjerao sav zaostali CO₂. Kroz gornji dio kolone za sušenje A lagano se isisava zrak pomoću vodene sisaljke sve dok se tikvica ne ohladi na sobnu temperaturu. Vrate se svi čepovi na svoje mjesto te se ponovno izvaže cijela aparatura. Gubitak mase jednak je količini ugljikovog dioksida oslobođenoj iz karbonata.