KEMIJSKI RJEČNIK

srebro    →   silver

Srebro je poznato od davnih vremena (~3000. godine prije Krista). Ime je dobilo po latinskoj riječi argentum što znači bijel, sjajan. To je bijeli metal visokog sjaja, neobično kovak i rastezljiv. Najbolji je vodič topline i električne struje od svih metala. Na zraku ne oksidira, ali nakon nekog vremena potamni zbog reakcije s tragovima sumporvodika u zraku pri čemu nastaje crni sulfid. Topljiv je samo u oksidirajućim kiselinama, kao što su vruća koncentrirana sulfatna i nitratna kiselina. Srebrni ion ima baktericidno djelovanje pa voda u srebrnoj posudi dugo ostaje svježa. Srebro se u prirodi može naći elementarno ili u obliku argenita (Ag₂S). Uglavnom se dobiva kao nusproizvod pri proizvodnji olova i bakra. Služi za posrebrivanje manje plemenitih metala, za izradu ogledala i fotografskih filmova. Od srebra se izrađuje nakit i legure sa zlatom i bakrom.

jednostavna kubična rešetka    →   simple cubic lattice

Jednostavna ili primitivna kubična rešetka (označava se sa sc ili P) ima po jedan čvor kristalne rešetke u svakom uglu jedinične ćelije. Kristalografski vektori jedinične ćelije su a = b = c a kutovi među njima α=β=γ=90°.

Najjednostavnija kristalna struktura jeste ona koja ima po jedan atom u svakom čvoru jedinične ćelije. Jediničnoj ćeliji pripada jedan atom (8×1/8 = 1), a atomi popunjavaju 52 % volumena kocke. Samo jedan metal (α-polonium) kristalizira u kubičnom sustavu s jednostavnom rešetkom.

natrij    →   sodium

Natrij je 1807. godine otkrio Sir Humphry Davy (Engleska). Još u starom zavjetu spominje se neter kao sredstvo za pranje. Arapski alkemičari promijenili su latinski naziv nitrum u natron odakle i potječe današnji naziv natrija. To je mekani, srebrno bijeli metal čija se svježe odrezana površina trenutno oksidira. Reagira burno s vodom, pri čemu se nastali vodik zbog topline reakcije sam zapali. Spada među najjača redukcijska sredstva. U Zemljinoj kori ga je toliko mnogo da je teško naći uzorak bez spojeva natrija. Najviše ga ima u raznim aluminosilikatima, kamenoj soli (NaCl) i čilskoj salitri (NaNO₃). Velike količine natrijeva klorida otopljene su u moru. Elementarni natrij koristi se u organskoj sintezi, za natrijeve lampe i fotoelektrične ćelije kao i za dobivanje spojeva koji se ne mogu drukčije pripraviti.

sunčeva ćelija    →   solar cell

Sunčeva ili fotonaponska ćelija jest naprava koja sunčevu svjetlost pretvara u elektricitet. Sve sunčeve ćelije koriste se fotonaponskom pojavom, pa se često zovu fotonaponskim napravama. U većini ovih ćelija osnovni materijal čine poluvodiči, a najčešći je silicij.

Fotonaponska pojava zasniva se na stvaranju pokretnih nositelja naboja - elektrona i šupljina - uslijed apsorpcije fotona svjetlosti. Ovaj par naboja stvara se kad elektron u najvišoj popunjenoj elektronskoj vrpci poluvodiča (valentnoj vrpci) apsorbira foton dostatne energije i prijeđe u praznu elektronsku vrpcu (vodljivu vrpcu). Ovo pobuđenje može se inducirati samo fotonom čija energija odgovara širini energijskog procjepa koji razdvaja valentnu i vodljivu vrpcu. Stvaranje para naboja elektron-šupljina može se pretvoriti u električnu struju u poluvodičkoj napravi, u kojoj je sloj jednog poluvodiča spojen sa slojem drugačijeg poluvodiča ili pak metala. U većini poluvodičkih ćelija ovaj je spoj takozvani p-n spoj, tj. sučeljavaju se p-dopirani i n-dopirani poluvodič. Na sučelju višak pozitivnog naboja (šupljina) u p-dopiranom poluvodičkom sloju i višak negativnog naboja (elektrona) u n-dopiranom poluvodičkom sloju stvara električno polje, koje se prostire s obje strane sučelja. Kad se apsorpcijom fotona u ovom području stvori par elektron-šupljina, ovi naboji se, zbog djelovanja polja, udaljuju od sučelja krećući se u suprotnim smjerovima prema vrhu i dnu ćelije, gdje se nalaze metalne elektrode za skupljanje struje. Elektroda na vrhu (kroz koju se apsorbira svjetlost ) podijeljena je na trake tako da ne zaklanja poluvodički sloj. U većini komercijalnih ćelija p-n spoj se formira unutar monolitnog komada kristalnog silicija. Silicij apsorbira sunčevu svjetlost onih valnih duljina pri kojima je najintenzivnija, od bliskog infracrvenog područja (valnih duljina oko 1200 nm) do ljubičastog (valnih duljina oko 350 nm).

stroncij    →   strontium

Stroncij je 1808. godine otkrio Sir Humphry Davy (Engleska). Ime je dobio prema rudniku olova kod mjesta Strontian u Škotskoj. To je mekani, srebrno bijeli metal čija se izložena površina prekrije zaštitnim oksidnim filmom. Na zraku se zapali uslijed reakcije s vodom. Burno reagira s vodom i oksidansima. U prirodi se javlja kao mineral celestit (SrSO₄) i stroncijanit (SrCO₃). Glavna primjena mu je u pirotehnici jer boji plamen lijepom crvenom bojom.

superkritični ugljikov dioksid    →   supercritical carbon dioxide

Superkritični ugljikov dioksid (scCO₂) moćno je, jeftino, netoksično i ekološki prihvatljivo otapalo. Kada se upotrebljava u superkritičnom stanju (iznad 74 bar i 31 °C) ima sličan otapajući potencijal kao i njegovi organski suparnici, ugljikovodici i klorirana otapala. Superkritični ugljikov dioksid je jedno od rijetkih otapala koje se može bez ograničenja upotrebljavati u prehrambenoj industriji.

tantal    →   tantalum

Tantal je 1802. godine otkrio Anders Ekeberg (Švedska). Ime je dobio po Tantalu iz grčke mitologije zbog velikih teškoća kod njegovog dobivanja i odvajanja od niobija. To je vrlo tvrdi srebrno sivi metal. Čisti metal se može izvući u vrlo fine žice. Na izloženoj površini formira se oksidni film otporan na koroziju. Ne otapa se u kiselinama niti u vodenim otopinama lužina, reagira jedino s fluoridnom kiselinom i rastaljenim alkalijama. Zagrijani metal se zapali na zraku. Spada u rjeđe elemente javlja se zajedno s niobijem u rudama tantalitu, niobitu ili kolumbitu ((Fe, Mn)(Nb, TaO₃)₂). Upotrebljava se za proizvodnju kondenzatora i drugih elektronskih komponenti, specijalnih čelika, za izradu aparata za kemijsku industriju. Otporan je na sve tjelesne tekućine i ne iritira pa se koristi u medicini.

tehnecij    →   technetium

Tehnecij je 1937. godine otkrio Carlo Perrier i Emilio Segre (Italija). Ime je dobio prema grčkoj riječi technetos što znači umjetan jer je prvi element dobiven umjetnim putem. To je srebrni metal ili sivi prah. Otporan je na oksidaciju ali potamni na vlažnom zraku i gori u visokoj koncentraciji kisika. Topljiv je u nitratnoj i sulfatnoj kiselini ali nije topljiv u kloridnoj kiselini, neovisno o njenoj koncentraciji. Tehnecij je radioaktivan. Dobar je inhibitor korozije čelika, ali je, zbog svoje radioaktivnosti, upotrebljiv samo za zatvorene sustave.

telurij    →   tellurium

Telurij je 1782. godine otkrio Franz Joseph Muller von Reichstein (Rumunjska). Ime je dobio od latinske riječi tellus što znači zemlja. To je srebrno bijela krutina metalnog izgleda ili tamno sivi prah nepodnošljivog mirisa koji se upije u kožu. Ne reagira s vodom i kloridnom kiselinom ali je topljiv u nitratnoj kiselini. Gori na zraku. Telurij je otrovan ako se unese u organizam. Dolazi uz sulfide bakra i olova pa se i dobiva kao sporedni proizvod pri dobivanju ovih metala. Upotrebljava se za legiranje, kao aditiv u gumi, katalizator u kemijskoj industriji i za proizvodnju lampi s dnevnim svjetlom.

terbij    →   terbium

Terbij je 1843. godine otkrio Carl Gustaf Mosander (Švedska). Ime je dobio po švedskom selu Ytterby gdje je nalazište gadolinita iz kojeg je prvi put izdvojen. To je srebrno sivi, kovki metal koji je toliko mekan da se može rezati nožem. Sporo se oksidira na zraku ali se zapali na zraku ako se zagrije. Reagira s hladnom vodom. Glavni izvor teških lantanoida je gadolinit (Y, Ce, Cr, Be, Fe silikat), euksenit (sadrži Y, Ce, Er, Nb, Ti, U) i ksenotim (YPO₄ s nešto Th i lakih lantanoida). Nalaze se i u monacitnim pijescima. Koristi se za izradu fluorescentnih cijevi i zelenog fosfora u katodnim cijevima TV-prijemnika u boji.