KEMIJSKI RJEČNIK

difuzija    →   diffusion

Difuzija je spontano miješanje dviju ili više tvari kroz njihovu dodirnu površinu ili propusnu membranu. Čestice (atomi, molekule, ioni itd.) putuju iz područja više u područje niže koncentracije. Difuzija se najbrže odvija u plinovima, sporije u tekućinama a najsporije u čvrstim tijelima. Difuzija je jedan od mehanizama (uz konvekciju i migraciju) odgovoran za transport mase u otopini. Teoretska osnova difuzije dana je Fickovim zakonom.

konstanta disocijacije    →   dissociation constant

Konstanta disocijacije je konstanta čija brojčana vrijednost daje odnos ravnotežnih koncentracija nedisociranog i disociranog oblika molekule. Što je konstanta disocijacije veća, to je više molekula disociralo.

Izraz disocijacija upotrebljava se i za reakcije ionizacije kiselina i baza u vodi. Primjerice, reakcija

često se piše kao disocijacija kiseline na ione

Konstanta ravnoteže za ovakvu reakciju naziva se konstanta disocijacije kiseline (K_a).

Koncentracija vode [H₂O] toliko je velika da se može smatrati konstantnom.

Slično tome, može se i ionizacija baze u vodi napisati kao

Konstanta disocijacije baze dana je s

K_a (K_b) je mjera za jakost kiseline (baze).

ekološki otisak    →   ecological footprint

Ekološki otisak (Ecological Footprint) nam daje odnos između ljudskih zahtjeva i regenerativne sposobnosti biosfere, odnosno kazuje nam kolika površina Zemlje, u globalnim hektarima, je potrebna za smještaj naše infrastrukture (kuća, tvornica, cesta, ...), korištenje obnovljivih izvora (usjevi, riba, drvo, ...) i recikliranje otpada (trenutno je jedino CO₂ uključen). Ekološki otisak odnosi se samo na obnovljive izvore. Upotreba neobnovljih izvora, kao što im samo ime kaže, nije održiva.

Ekološki otisak i biokapacitet izražavaju se u globalnim hektarima (gha). U Sjedinjenim državama ekološki otisak se često izražava i u globalnim ralima (ga). Jedan US ral jednak je 0.405 hektara.

Ekološki otisak čovječanstva 2007. iznosio je 2.7 gha po stanovniku što je 51 % više od ukupnog Zemljinog biokapaciteta (koji iznosi 11.9 milijardi gha ili 1.8 gha po osobi). Drugim riječima, čovječanstvu je već sada potreban drugi planet kao bi zadovoljio potražnju za namirnicama, energijom i drugim prirodnim sirovinama. Razvijene zemlje obično imaju puno veće zahtjeve prema Zemljinom ekosustavu od siromašnih, manje razvijenijih zemalja

Einstein, Albert    →   Einstein, Albert

Albert Einstein(1879.-1955.) američki je fizičar njemačkog porijekla. Mladost je proveo u Minhenu, Italiji i Švicarskoj, gdje 1900. završava studij na Tehničkoj visokoj školi u Cirihu. Od 1902. do 1909. radi u Bernu u patentnom uredu. U tom razdoblju otkrio je niz osnovnih zakona prirode (brzinu svjetlosti kao maksimalnu brzinu, dilataciju vremena i novu interpretaciju dilatacije dužina, ekvivalentnost mase i energije, korpuskularnu prirodu svjetlosti i princip ekvivalencije, osnovu opće teorije relativnosti). Einsteinovo je glavno djelo teorija relativnosti koja je ne samo od osnovne važnosti kao temeljni okvir za daljnji razvoj teorijske fizike već duboko zahvaća i u filozofske koncepcije, napose o prostoru i vremenu, a povrh toga u probleme kozmologije i kozmogonije (Relativnost). Osim teorije relativnosti Einstein je fizici dao i druge važne priloge. Tako je 1905. uveo hipotezu o kvantnima svjetlosti ili fotonima, tj. pretpostavku da se svjetlost može shvatiti i korpuskularno, kao roj čestica, kada treba da se objasne neke pojave, napose fotoefekt (Hallwachs, 1888.). Godine 1917. izveo je prve kvantne zakone za materiju. Za radove na polju kvantne teorije dodijeljena je Einsteinu 1921. Nobelova nagrada za fiziku.

električno polje    →   electric field

Ako na malu količinu naboja djeluje sila, u njegovoj blizini postoji električno polje. Električno polje, E, definira se uz pomoć elektrostatske sile, F, koja djeluje na točkasti pozitivni probni naboj, q_p, smješten u polje:

SI jedinica za električno polje je N C^-1 ili V m^-1.

Električno polje mirnog naboja q na udaljenosti r od naboja dano je izrazom:

gdje je ε_o permitivnost, jednaka ε₀=8.85×10^-12 C² N^-1 m^-2.

eksploziv    →   explosive

Eksplozivi (lat. explodere - raspasti se) su kemijski spojevi ili smjese koje zagrijavanjem, udarcem, trenjem ili inicijalnim paljenjem u veoma kratkom vremenskom razmaku oslobađaju veliku količinu energije. Kod gotovo svih eksploziva kemijska je reakcija trenutna oksidacija; potrebni kisik nalazi se u molekulama samog eksploziva, npr. sumpor i ugljen u crnom barutu izgaraju na račun kisika kojega u salitri (KNO₃) ima oko 50 %. Stoga sumpor i ugljen izgaraju mnogo brže u barutu nego na zraku. Kod nitroglicerina prilikom eksplozije potreban kisik daju atomske grupe NO₃^-. Brzina izgaranja eksploziva određuje se vremenom koje je potrebno za izgaranje jednog komada eksploziva određene dužine i naziva se brzina detonacije (mjeri se u m/s). Eksplozija je egzotermna reakcija, tj. reakcija pri kojoj se razvija toplina. Ovako razvijena energija izaziva golem učinak zbog trenutačnosti reakcije. Eksplozivi se upotrebljavaju u razne svrhe: u građevinarstvu, rudarstvu i vojnoj industriji. Razne vrste eksploziva mogu se prema primjeni svrstati u tri kategorije: barute, brizantne eksplozive i inicijalne eksplozive.

feromagnetizam    →   ferromagnetism

Feromagnetčne tvari, unutar određenog temperaturnog područja, zadržavaju magnetska svojstva kada se ukloni vanjsko magnetno polje. Pri običnim temperaturama jedino su željezo, nikal, kobalt i njihove legure feromagnetični. Feromagnetizam nastaje zbog toga što feromagnetične tvari sadrže mala područja (domene) u kojima su magnetski momenti pojedinačnih atoma orijentirani u istom smjeru. U nemagnetiziranom komadu feromagnetičnog materijala magnetski momenti domena orijentirani su proizvoljno. Stavljanjem u magnetsko polje rezultirajući magnetski momenti pojedinih polja orijentiraju se u jednom smjeru, što dovodi do jakog magnetskog efekta. Uklanjanjem vanjskog magnetnog polja ovi materijali i dalje zadržavaju svoj magnetizam jer magnetski momenti pojedinih područja ostaju istosmjerno orijentirani. Povećanjem temperature iznad Curieove temperature (ili Curieove točke) feromagnetični materijali postaju paramagnetični.

freon    →   freon

Freoni ili CFC (chlorofluorocarbon) sintetički su spojevi sastavljeni od ugljika, klora i fluora te imaju široku primjenu. Nalazimo ih u rashladnim sustavima hladnjaka i zamrzivača, u sprejevima i tekućinama za čišćenje, a upotrebljavaju se i kao "potisno sredstvo" pomoću kojih se prave pjenasti materijali (stiropor). Oslobađaju atome klora s neparnim brojem elektrona, a oni nastaju cijepanjem molekula uz pomoć sunčeve radijacije valne duljine manje od 450 nm. Sunčevo zračenje daje energiju za cijepanje molekula klora na vrlo aktivne atome klora. Naglo oslobođeni aktivni klor, koji se u obliku molekula nakupljao cijele zime, tj. pod uvjetima niske temperature i smanjene količine sunčeve energije, počinje uništavati molekule ozona. To se događa tako dugo dok se ne "isprazne zalihe" nagomilanog klora, što obično traje oko 6 tjedana. Ako u atmosferu dospije više atoma klora posredstvom freona, onda se to razdoblje produži. Nakon toga uspostavlja se prirodna ravnoteža izgradnje i razgradnje ozona. Inače, freoni nisu aktivni u donjoj atmosferi.

glicin    →   glycine

Glicin najjednostavnije je građena aminokiselina. Iako je nepolaran ne doprinosi hidrofobnim interakcijama. Nedostatak pobočnog lanca daje glicinu mnogo veću konformacijsku slobodu ugradnje u bjelančevine. Nalazi se u sastavu gotovo svih bjelančevina i to u visokom postotku. To je ujedno i jedina aminokiselina koja nije optički aktivna. Glicin nije esencijalna aminokiselina i u najvećoj mjeri nastaje iz serina, ali se može dobiti i iz treonina.

• Kratice: Gly, G
• IUPAC ime: 2-aminooctena kiselina
• Molekularna formula: C₂H₅NO₂
• Molekularna masa: 75.07 g/mol

galvanski članak    →   galvanic celll

Galvanski članak (naponski članak, Voltin članak) jest elektrokemijski članak u kojem se kemijska energija spontano pretvara u električnu. Galvanski članak sastoji se od dva polučlanka, a svaki polučlanak od elektrode uronjene u elektrolit. Elektrolit može biti zajednički za obje elektrode ili različit za svaku elektrodu. Dva elektrolita odvajamo polupropusnom membranom ili ih spajamo elektrolitskim mostom. Ako se elektrode povežu nekim vodičem, elektroni putuju kroz vodič od negativnog pola prema pozitivnom polu.

Danielov članak je primjer galvanskog članka. Sastoji se od bakrene i cinkove elektrode, a kao elektrolit služe otopine bakrova(II) sulfata i cinkova sulfata odijeljene polupropusnom membranom. Kada se elektrode spoje električnim vodičem kroz strujni krug će proteći električna struja. Na negativnom polu (cinkovoj elektrodi) zbiva se proces oksidacije A na pozitivnom polu (bakrenoj elektrodi) zbiva se proces redukcije.

Elektromotornu silu galvanskog članka možemo izračunati iz razlike redoks potencijala tvari koja se reducirala (bakra) i tvari koja se oksidirala (cinka).

Galvanski članak može se shematski prikazati upotrebom okomite crte. Uobičajeno je da se oksidirana vrsta piše s lijeve strane.

Ime je dobila u čast talijanskog znanstvenika i liječnika Luigia Galvania (1737.-1798.).