KEMIJSKI RJEČNIK

voda    →   water

Voda (H₂O) (vodikov oksid) binarni je spoj koji je pri sobnoj temperaturi bistra, bezbojna tekućina bez okusa i mirisa. Smrzava se u led pri 0 °C a vrije pri 100 °C. Voda je neophodna svim živim organizmima. Voda je najčešće korišteno otapalo.

vodeni plin    →   water gas

Vodeni plin (plavi plin, sintetski plin) jest plin koji služi kao sirovina u sintezi organskih spojeva, kao gorivo kod varenja, proizvodnje stakla i u drugim industrijama gdje je potrebno razviti visoku temperaturu. Vodeni plin se proizvodi tako da se para prevodi preko užarenog ugljena ili koksa. Sastoji se uglavnom od ugljikova monoksida (CO) i vodika (H₂) onečišćenih s malim količinama CO₂, N₂, CH₄ i O₂.

azbestna mrežica    →   wire mesh

Azbestna mrežica (žičana mrežica) koristi se za ravnomjerno širenje topline plamena u podnožju tijela koje zagrijavamo. Izrađena je od željezne žičane mrežice sa ili bez keramičke jezgre (nekad se stavljao azbest što se danas sve više izbjegava).

rendgenska difrakcija    →   X-ray diffraction

Pravilni raspored atoma u kristalnoj rešetki je zapravo trodimenzionalna rešetka za valove kratkih valnih duljina, kao što su rendgenske zrake. Atomi su smješteni u ravninama međusobno udaljenim za razmak d. Difrakcijski maksimumi pojavljuju se u smjeru upadnog vala, a valna duljina zračenja može se odrediti pomoću Braggove jednadžbe:

rendgenska cijev    →   X-ray tube

Rendgenska cijev je katodna cijev koja fokusira energetske tokove elektrona u metalnu metu čime uzrokuje da ona emitira rendgenske zrake (X-zrake). Osnovni princip rendgenske cijevi nije se promijenio od Roentgenovog otkrića X-zraka 1895. Na katodu se dovede visoki napon (oko 50 000 V) zbog čega elektroni velikom brzinom izlijeću s katode. Sudarom elektrona s anodom nastaju rendgenske zrake koje se šire u prostor.

X-zrake    →   X-rays

X-zrake ili rendgenske zrake nalik su na svjetlosne zrake, ali mnogo kraće valne duljine (od 10^-11 m do 10^-9 m ili od 0.01 nm do 1 nm) koje nastaju bombardiranjem atoma visokoenergetskim česticama. X-zrake mogu proći kroz mnoge vrste materijala pa se upotrebljavaju u medicini i industriji za ispitivanje unutrašnje strukture.

Zeemanov efekt    →   Zeeman effect

Zeemanov efekt je dijeljenje spektralnih linija koje nastaje kada se na izvor svjetla djeluje magnetskim poljem. Otkrio ga je 1896. nizozemski fizičar Pieter Zeeman (1865.-1943.) kao dijeljenje žute D-linije natrija u jakom magnetskom polju.

Zeemanov efekt je pomogao fizičarima da odrede energijske nivoe u atomu. U astronomiji, upotrebljava se za mjerenje magnetskog polja Sunca i drugih zvijezda.

zeolit    →   zeolite

Zeoliti su prirodni ili sintetički hidratizirani aluminosilikati s otvorenom trodimenzionalnom kristalnom strukturom, sačinjenoj od aluminijevih, silicijevih i kisikovih atoma u čijim se porama nalaze molekule vode. Voda se može istjerati zagrijavanjem i zeolit može zatim apsorbirati druge molekule odgovarajuće veličine. Zeoliti se koriste za razdvajanje smjesa selektivnom apsorpcijom i kao prirodni ionski izmjenjivači za mekšanje vode.

Zieglerov proces    →   Ziegler process

Zieglerov proces je industrijski proces za proizvodnju polietilena visoke gustoće upotrebom titanij(IV) klorida (TiCl₄) i aluminij alkila (npr. trietilaluminija, Al(C₂H₅)₃). Proces je predstavio 1953. njemački kemičar Karl Ziegler (1898.-1973.). Zieglerovim procesom proizvodio se polietilen kod nižih temperatura (oko 60 °C) i tlakova (oko 1 atm) nego u izvornom procesu.

cink    →   zinc

Cink je 1746. godine otkrio Andreas Marggraf (Njemačka). Ime mu dolazi od njemačke riječi zinke što znači zubac zbog pojavljivanja cinkovog karbonata u rudama zupčastog oblika. To je plavkasto-bijeli metal koji je na sobnim temperaturama krt ali postaje kovak kada se zagrije pri 100 °C do 150 °C. Otapa se u lužinama i kiselinama. Na zraku je stabilan jer mu na površini nastane sloj oksida koji ga štiti od dalje korozije. Gori na zraku kada se zagrije do crvenog žara. Burno reagira s oksidansima. Cinka u Zemljinoj kori ima oko sto puta više nego bakra. Glavne rude su mu sfalerit (ZnS) i smitsonit (ZnCO₃). Glavna namjena cinka je zaštita željeza i čelika (pocinčano željezo). To se postiže umakanjem očišćenog željeza u talinu cinka. Cink štiti željezo i kad se obloga ošteti. Upotrebljava se za dobivanje različitih legura kao što je mjed (legura cinka i bakra) i kao anoda u galvanskim člancima (baterijama).