KEMIJSKI RJEČNIK

hematit    →   haematite

Hematit, Fe₂O₃, najrašireniji je i najstabilniji željezov oksid te jedna od najzastupljenijih željezovih ruda u prirodi. U laboratorijskim uvjetima hematit se može pripraviti različitim metodama kemijske sinteze. Kontrolom uvjeta sinteze pripravljaju se čestice hematita različitih oblika i veličine. Oblik i veličina kristala hematita određuju njegova fizikalna svojstva, a time i komercijalnu primjenu, npr. kao pigmenata, senzora ili katalizatora.

Željezovi oksidi imaju značajnu tehnološku primjenu. Tradicionalno se upotrebljavaju kao pigmenti, pokrivaju široki raspon boja od žute do crne. Željezovi oksidi kao pigmenti otporni su na kiseline i lužine te visoke temperature. Osim u proizvodnji boja koriste se u gumarskoj i građevinskoj industriji te industriji papira. Budući da su željezovi oksidi netoksični kao pigmenti, koriste se i u prehrambenoj, kozmetičkoj i farmaceutskoj industriji.

hidroliza    →   hydrolysis

Hidroliza je kemijska reakcija u kojoj voda reagira s drugom tvari pri čemu nastaju dvije ili više novih tvari. To uključuje ionizaciju molekula vode kao i cijepanje spoja hidrolizom, primjerice

Primjeri su pretvaranje škroba u glukozu pomoću vode u prisutnosti odgovarajućih katalizatora i reakcije iona otopljenih soli s vodom pri čemu nastaju različiti produkti, kao na primjer kiseline, kompleksni ioni, itd.

Hidroliza je proces suprotan neutralizaciji i esterifikaciji.

ionski izmjenjivač    →   ion exchanger

Ionski izmjenjivači su visokopolimerni spojevi koji imaju svojstvo da vežu ione iz otopine, a pri tome oslobađaju ekvivalentnu količinu istoimeno nabijenih iona. Ion izmjenjivačke smole sadrže različite kopolimere čvrsto vezane u trodimenzionalanu strukturu na koju su pričvršćene ionske skupine. Ovisno o strukturi imamo kationske i anionske izmjenjivače. Upotrebljavaju se za prečišćavanje različitih otopina, lijekova, demineraliziranje vode i dr.

ionski radijus    →   ionic radius

Ionski radijus je radijus aniona i kationa u kristalnoj rešetki ionskog spoja, na osnovi pretpostavke da su ioni sfernog oblika određene veličine. Udaljenost između jezgara susjednih iona u kristalnoj rešetki određuje se difrakcijom x-zraka. Razmatranjem efekta zasjenjenja vanjskih elektrona unutarnjim moguće je odrediti vrijednosti ionskih radijusa pojedinih iona. Općenito vrijedi što je veći negativni naboj, ion je veći, a što je veći pozitivni naboj, ion je manji

izoelektrična točka    →   isoelectric point

Izoelektrična točka (pI ili IEP) je pH otopine ili disperzije pri kojem je neto naboj molekule ili koloidne čestice jednak nuli. U izoelektričnoj točki aminokiseline ne putuju prema elektrodama pod utjecajem električnog polja. Neto naboj (algebarska suma svih nabijenih skupina prisutnih u dipolarnom ionu) aminokiselina, peptida i bjelančevina ovisi o pH vrijednosti otopine. Ispod izoelektrične točke aminokiseline adiraju protone i stvaraju katione a iznad izoelektrične točke se pretvaraju u anione. Primjerice, alanin može imati naboj +1, 0 ili -1 ovisno o pH vrijednosti medija u kojem je otopljen.

Kjeldahlov postupak    →   Kjeldahl’s method

Kjeldahlov postupak je analitička metoda za određivanje dušika u bjelančevinama i nekim drugim organskim spojevima. Postupak je razvio danski kemičar Johan Kjeldahl (1849.-1900.).

U otopinu s uzorkom doda se malo bezvodnog kalijeva sulfata i koncentrirane sulfatne kiseline. Smjesa se zagrijava, često uz prisutnost katalizatora (npr. bakrova sulfata). Dušik se veže u amonijev sulfat iz kojeg se kuhanjem s natrijevim hidroksidom oslobađa amonijak. Oslobođeni amonijak se odvoji destilacijom i skuplja u točno određenom volumenu standardne kiseline. Sadržaj dušika odredi se retitracijom viška kiseline.

1. Kjeldahlova tikvica za razgradnju (500 ml – makro ili 100 ml - mikro)
2. lijevak za alkalnu otopinu
3. Wagnerova cijev (hvatač kapi)
4. hladilo
5. apsorpcijska tikvica s poznatim volumenom otopine standardne kiseline

Kohlrauschov zakon    →   Kohlrausch’s law

Kohlrauchov zakon kaže da je vodljivost elektrolita pri beskonačnom razrjeđenju jednaka zbroju provodljivosti aniona i kationa. Ako se sol otopi u vodi, vodljivost otopine jednaka je zbroju provodljivosti aniona i kationa. Zakon, koji govori o neovisnoj migraciji iona, izveo je iz eksperimenta njemački kemičar Friedrich Kohlrausch (1840.-1910.).

lutecij    →   lutetium

Lutecij su 1907. godine otkrili neovisno jedan o drugom Georges Urbain (Francuska) i Carl Auer von Welsbach (Austrija). Ime je dobio po latinskom nazivu za Pariz - Lutetia. To je srebrno bijeli metal. Relativno je stabilan u suhom zraku. Topljiv je u kiselinama. Glavni izvor teških lantanoida je gadolinit (Y, Ce, Cr, Be, Fe silikat), euksenit (sadrži Y, Ce, Er, Nb, Ti, U) i ksenotim (YPO₄ s nešto Th i lakih lantanoida). Nalaze se i u monacitnim pijescima. Koristi se za poboljšavanje mehaničkih svojstava nehrđajučih čelika i kao katalizator kod krekiranja nafte.

živa    →   mercury

Živa je poznata od davnih vremena (~1500. godine prije Krista). Ime je dobila od latinske riječi hydrargyrum što znači tekuće srebro. To je sjajni, srebrno bijeli metal. Pri sobnoj temperaturi je tekućina. Loše vodi toplinu i električnu struju. Stabilna je na zraku. Ne reagira s lužinama i većinom kiselina. Otapa se samo u oksidirajućim kiselinama. Tekuća živa otapa mnoge metale dajući amalgame. Ovisno o količini otopljenog metala, amalgami mogu biti tekući ili čvrsti. Živine pare su vrlo otrovne. Lako se resorbira čak i preko nepokrivenih dijelova kože. Imaju kronični kumulativni efekt. Organski spojevi žive, kao što je metil-živa, su također jaki otrovi. U prirodi žive ima dvadesetak puta više nego kadmija. Može se pronaći samorodna ili u mineralu cinabaritu (HgS). Klor-alkalne elektrolize su najveći potrošači žive gdje se živa upotrebljava kao katoda kod elektrolize, zbog velikog prenapona vodika na njoj i stvaranja amalgama s produktom. Sa živom se pune termometri, barometri ili se izrađuju lampe koje isijavaju svjetlost bogatu ultraljubičastim zrakama.

nikal    →   nickel

Nikal je 1751. godine otkrio Axel Fredrik Cronstedt (Švedska). Ime je dobio po imenu demonskog bića iz germanske mitologije od njemačke riječi kupfernickel što znači Old Nick bakar ili Vražji bakar. To je sjajni, srebrno bijeli metal koji zajedno sa željezom i kobaltom čini trijadu željeza. Mekan je, kovak i savitljiv i može se polirati do visokog sjaja. Otporan je na koroziju u zraku. Topljiv u razrijeđenim oksidirajućim kiselinama, a u koncentriranoj nitratnoj kiselini se pasivira. Vrlo je otporan na lužine sve do temperature od 500 °C. Duža izloženost niklenoj prašini i nekim njegovim spojevima je kancerogena. Nikal se u prirodi najčešće javlja kao garnierit ((Ni, Mg)₆Si₄O₁₀(OH)₈), pentlandit ((Ni, Fe)₉S₈) i niklein (NiAs). Više od tri četvrtine nikla upotrebljava se za izradu različitih legura sa i bez željeza. Ostatak se upotrebljava za galvansko niklanje materijala, za katalizatore, za izradu Ni-Cd baterija i kovanog novca.