KEMIJSKI RJEČNIK

elektronska konfiguracija    →   electron configuration

Elektronska konfiguracija nam kaže broj elektrona u atomu ili ionu i njihov razmještaj po orbitalama (Vidi Tablica elektronskih konfiguracija elemenata). Struktura i sve zakonitosti u periodnom sustavu ovise o elektronskoj konfiguraciji atoma elemenata. Svojstva elementa uglavnom ovise o elektronskoj konfiguraciji vanjske ljuske. Popunjavanjem nove elektronske ljuske nastaju atomi elemenata slične elektronske konfiguracije kao i u prethodnoj ljuski, što dovodi do periodičnosti svojstava elemenata.

elektronski par    →   electron pair

Elektronski par su dva elektrona suprotnog spina smještena u zajedničku orbitalu koja predstavlja kemijsku vezu.

elektronski spin    →   electron spin

Elektronski spin je vrtnja elektrona oko vlastite osi. Kako je elektron negativno nabijen, zbog vrtnje oko vlastite osi ima magnetski moment. Taj mali magnet orijentira se paralelno ili antiparalelno u magnetskom polju. Ove dvije orijentacije imaju različitu energiju i odgovara im kvantni broj spina (s) s vrijednošću 1/2.

elektronski afinitet    →   electron affinity

Elektronski afinitet je promjena energije koja se dešava kada atom, molekula ili radikal primi elektron. Za atom ili molekulu X može se reakcija pisati kao

Jedinica za elektronski afinitet jest kJ, ali se češće izražava u elektronvoltima.

Elektronski afinitet u istoj skupini opada s porastom atomskog broja, a u istoj periodi raste s porastom atomskog broja.

elektronski mikroskop    →   electron microscope

Elektronski mikroskop je mikroskop koji umjesto svjetlosti koristi snop elektrona. Kod optičkog mikroskopa uvećanje je ograničeno valnom duljinom svijetla, dok elektroni koji posjeduju veliku brzinu imaju puno kraću valnu duljinu od svijetla. Npr. elektroni ubrzani toliko da posjeduju kinetičku energiju od 10⁵ elektronvolta imaju valnu duljinu od svega nekoliko pikometara (10^-12 m), te tako omogućuju rezoluciju od 0.2 nm do 0.5 nm.

izoelektronske čestice    →   isoelectronic

Izoelektronske čestice neutralne su ili nabijene čestice koje imaju isti broj elektrona, odnosno istu elektronsku konfiguraciju (npr. F^-, Ne i Na⁺)

pravilo okteta    →   octet rule

Pravilo okteta kaže da se kemijska svojstva elemenata redovito ponavljaju s porastom atomske mase i da su svojstva svakog osmog elementa slična. Budući da svi plemeniti plinovi osim helija imaju po osam elektrona u svojoj vanjskoj ljusci, takva se stabilna elektronska konfiguracija zove pravilo okteta. U kemijskim reakcijama atomi elemenata imaju tendenciju da reagiraju na način da postignu elektronsku konfiguraciju plemenitog plina koji im je najbliži u periodnom sustavu elemenata. Postoji mnogo iznimaka ovog pravila.

valentni elektron    →   valence electron

Valentni elektroni su elektroni koji se mogu aktivno uključiti u kemijsku promjenu. Obično su to elektroni iz zadnje (valentne) ljuske. Npr. osnovna elektronska konfiguracija natrija jest 1s² 2s² 2p⁶ 3s¹, 3s elektron jedini je valentni elektron u atomu. Germanij (Ge) ima sljedeću osnovnu elektronsku konfiguraciju 1s² 2s² 2p⁶ 3s² 3p⁶ 3d¹⁰ 4s² 4p², gdje su 4s i 4p elektroni valentni.

kiselina    →   acid

Kiseline su vrsta spojeva koji sadrže vodik i disocijacijom u vodi daju pozitivne vodikove ione pri čemu je rezultirajući pH manji od 7. Reakcija za kiselinu HA može se napisati kao

Ustvari, vodikov je ion (proton) solvatiziran pa reakcija disocijacije kiseline izgleda ovako:

Ova definicija kiselina dolazi iz Arrheniusove teorije. Kiseline su tvari čije vodene otopine imaju kiseli okus, korozivne su i mijenjaju boju lakmus-papira u crvenu.

Kiseline možemo podijeliti na jake, koje potpuno disociraju u vodi (npr. sulfatna i kloridna kiselina), i slabe kiseline, koje su samo djelomično disocirane (npr. octena i sumporvodična kiselina). Jakost kiseline ovisi o stupnju disocijacije i izražava se konstantom disocijacije kiseline.

Arrheniusovu definiciju kiselina i baza proširili su J. M. Lowry i J. N. Brønsted 1923. Njihova teorija definira kiselinu kao tvar koja daje proton (proton donor), a bazu kao tvar koja je sposobna primiti proton (proton akceptor). Da bi se neka jedinka ponašala kao kiselina, mora biti prisutan proton akceptor (baza). Lowry-Brønstedova teorija kaže da kad neka kiselina dade proton, nastane konjugirana baza koja može primiti proton.

Prema Lowry-Brønstedovoj predodžbi, kad neka kiselina dade proton, uvijek nastane konjugirana baza koja može primiti proton.

Slično, od svake baze kao rezultat primitka protona nastane konjugirana kiselina.

Primjerice, acetatni ion je konjugirana baza octene kiseline, a amonijev ion je konjugirana kiselina amonijaka.

Što je kiselina konjugiranog kiselo/baznog para slabija, njezina konjugirana baza postaje jača, i obrnuto.

Najopćenitiju definiciju kiselina dao je G. N. Lewis koji sve kemijske vrste koje mogu primiti elektronski par naziva kiselinama. Ova definicija uključuje sve "tradicionalne" kiselo-bazne reakcije, ali sadrži i reakcije koje ne uključuju ione, primjerice

u kojoj je NH₃ baza (donor elektronskog para) a BCl₃ kiselina (akceptor elektronskog para).

anoda    →   anode

Anoda je elektroda u galvanskim člancima i elektronskim cijevima; unutar tih naprava kreće se od anode pozitivan, a prema anodi negativan naboj.

Anoda je pozitivna elektroda na kojoj se odvija reakcija oksidacije (gubljenje elektrona).