Toksini su specifični i veoma učinkoviti otrovi koje proizvode živi organizmi. Obično se sastoje od aminokiselinskog lanca čija molekulska težina varira od nekoliko stotina (peptidi) do nekoliko stotina tisuća (bjelančevine). Oni, također, mogu biti i niskomolekularni organski spojevi. Toksine proizvode brojnih organizmi, primjerice bakterije, gljivice, alge ili biljke. Mnogi su od njih ekstremno otrovni; toksičnost im je i za nekoliko redova veličina veća od živčanih bojnih otrova. Botulin, toksin koji proizvodi bakterija Clostridium botulinum, najotrovnija je poznata tvar.
Pojam toksičnost široko je korišten pojam u sigurnosnom kontekstu. Koristi se u dva kontrastna smisla: da bi se opisala sposobnost neke tvari da našteti živom organizmu i da bi se upozorilo na nepovoljne efekte koje kemikalije mogu uzrokovati.
Toksikologija je znanost koja se bavi proučavanjem otrova i njihovim djelovanjem na živi organizam.
Aktivni ugljen ili aktivni ugljik je porozni oblik ugljena koji je aktiviran parom ili zagrijavanjem u vakuumu. Ugljen se dobiva iz drva, orahovih ili kokosovih ljuski i sličnih materijala. Takav drveni ugeljen aktivira se zagrijavanjem s vodenom parom na oko 1000 °C bez prisustva kisika.
Kemijska priroda amorfnog ugljika u kombinaciji s velikom površinom čini ga idealnim sredstvom za adsorpciju. Jedan gram aktivnog ugljena ima površinu od 400 m2 do 1 200 m2. Koristi se za obezbojenje tekućina, obnovu otapala te uklanjanje toksina iz vode i zraka.
Antimon je poznat od davnih vremena (~1600. godine prije Krista). Ime mu dolazi od grčkih riječi anti i monos što znači onaj koji ne dolazi sam. Simbol dolazi od latinskog naziva za antimonov sulfid - stibium. Žuti nemetalni antimon je nestabilna alotropska modifikacija koja lako prelazi u stabilni sivi metalni antimon. Sivi antimon ima svojstvo da mu se volumen pri taljenju smanjuje. Na zraku je stabilan ali ako se zagrije izgara. Lako se otapa u oksidirajućim kiselinama. Antimon i njegovi spojevi su toksični. Nadražuje na dodir. Glavna ruda za proizvodnju antimona je stibinit (Sb2S3). Upotrebljava se kao legirni element za olovo i kositar.
Arsen je 1250. godine otkrio Albertus Magnus (Njemačka). Ime mu dolazi od grčke riječi arsenikon za zlatni auripigment (As2S3). Korijen riječi se može naći i u arapskom nazivu za auripigment - az-zernikh. Arsen se javlja u dvije alotropske modifikacije. Nestabilnoj žutoj, mekanoj poput voska. Stabilnija modifikacija je srebrno-sivi arsen metalnog sjaja. Otporan je na vodu, kiseline i alkalije. Arsen je otrovan i kancerogen a naročito je opasan zbog kumulativnog efekta. Spojevi sumu jako toksični ako se unesu u organizam. U prirodi dolazi uglavnom u obliku sulfida, arsenopirit (FeAsS), auripigment (As2S3) i oksida arsenolit (As4O6). Spojevi arsena upotrebljavaju se za uništavanje insekata, miševa i štakora.
Barij je 1808. godine otkrio Sir Humphry Davy (Engleska). Ime mu dolazi od grčke riječi baris što znači težak. To je srebrno bijeli, mekani metal. Barij veoma lako reagira kisikom iz zraka pa se čuva u petroleju. Reagira s vodom i alkoholom. Barij je otrovan. Svi njegovi topljivi spojevi su toksični. Barijev karbonat se koristi kao otrov za štakore. Glavni minerali su mu barit (BaSO4) i viterit (BaCO3). Upotrebljava se u radio tehnici za uklanjanje i posljednjih tragova kisika iz vakuum-cijevi.
Generalić, Eni. "Toksin." Englesko-hrvatski kemijski rječnik & glosar. 29 June 2022. KTF-Split. {Datum pristupa}. <https://glossary.periodni.com>.
Glosar
Periodni sustav