KEMIJSKI RJEČNIK

željezo    →   iron

Željezo je poznato od davnih vremena (~2500. godine prije Krista). Simbol elementa dolazi od latinskog naziva za željezo - ferrum. To je sjajni, srebrni, tvrdi i krti metal. Zajedno s kobaltom i niklom čini trijadu željeza. Izložena površina brzo korodira naročito u vlažnom zraku i pri povišenoj temperaturi. Na površini se stvara crveno-smeđi oksid (hrđa). Otapa se u neoksidirajućim kiselinama. U koncentriranoj sulfatnoj i nitratnoj kiselini željezo se pasivira. Feromagnetično je sve do 768 °C. Željezo je najvažniji metal. Proizvodnja mu je veća nego svih ostalih metala zajedno. Glavne rude željeza su magnetit (Fe₃O₄), hematit (Fe₂O₃), limonit (FeOOH) i siderit (FeCO₃). Željezo se dobiva redukcijom oksida željeza koksom u visokim pećima. Kao čisti metal se malo upotrebljava već se legira s drugim metalima u razne vrste čelika, koji su osnova moderne civilizacije.

lantan    →   lanthanum

Lantan je 1839. godine otkrio Carl Gustaf Mosander (Švedska). Ime je dobio od grčke riječi lanthano što znači biti skriven. To je srebrno bijeli, kovki metal. Dovoljno je mekan da se može rezati nožem. Brzo oksidira na zraku dok s hladnom vodom reagira sporo uz razvijanje vodika. Glavni izvor lantana je mineral monacit (Ce, La, Nd, Pr fosfat) koji se nalazi u monacitnim pijescima. Koristi se kod izrade studijskih reflektora i projektora, TV-prijemnika u boji i za bojanje stakla.

olovo    →   lead

Olovo je poznato od davnih vremena (~1000. godine prije Krista). Ime je dobio od latinske riječi plumbum što znači tekuće srebro. To je mekani, mutno sivi metal koji potamni na zraku od stvorenog zaštitnog sloja oksida i karbonata. Otporan je na koroziju a topljiv je samo u oksidirajućim kiselinama, kao što je nitratna. Netopljiv je u sulfatnoj kiselini do masenog udjela 80 % zbog stvaranja netopljivog PbSO₄. Olovo je vrlo otrovan metal, naročito opasan zbog svog kumulativnog efekta. Spojevi su mu također otrovni ako se unesu u organizam. Olovo se najčešće pojavljuje u obliku sulfida kao mineral galenit (PbS), a rjeđe u obliku ceruzita (PbCO₃), anglezita (PbSO₄) i krokoita (PbCrO₄). Upotrebljava se za izradu cijevi za kanalizaciju, oblaganje kablova i izradu olovnih akumulatora. Od olova se izrađuju i štitovi protiv zračenja.

Knudsenova bireta    →   Knudsen burette

Knudsenova bireta s automatskom nulom osmislio je danski fizičar Martin Knudsen (1871.-1949.) kako bi se i pri rutinskim terenskim analizama u brodskom laboratoriju ostvarila visoka točnost mjerenja. Bireta se puni otopinom srebrovog nitrata iz rezervoara R smještenog iznad birete otvaranjem ventila A. Kada otopina pređe trokraki ventil C prekine se dotok otopine (zatvaranjem ventila A). Eventualni višak otopine hvata se u posudu W. Okrene se trokraki ventil C, koji ujedno označava nulu na skali, kako bi atmosferski zrak mogao ulaziti u biretu. Budući da većina oceanskih uzoraka leži u relativno uskom rasponu kloriniteta, bireta je osmišljena tako da se većina njenog kapaciteta nalazi u proširenju na vrhu (B). To omogućava da titracija bude brza (brzim ispuštanjem sadržaja proširenja B) a smanjuje se i pogreška nastala cijeđenjem otopine niz stjenku birete.

Svaki mililitar podijeljen je na dvadeset dijelova (tzv. podjela na dvostruke mililitre Knudsenove birete) čime se postiže velika preciznost mjerenja (skala se lako očitava do preciznosti od 0.005 mL). Od 0 do 16 bireta nema podjelu, ona obično počinje od 16 i ide do 20.5 ili 21.5. Jedan dvostruki mililitar na skali Knudsenove birete odgovara jednom promilu klorida u uzorku mora. Ova bireta se može koristiti za titriranje vode svih oceana i svih mora, s izuzetkom onih vrlo niske slanosti (npr. Baltičkog mora) i ušća rijeka, koji zahtijevaju korištenje običnih bireta.

litij    →   lithium

Litij je 1817. godine otkrio Johan August Arfvedson (Švedska). Ime su mu dali Arfvedson i Berzelius od grčke riječi lithos što znači stijena jer je litij otkriven u stijenama za razliku od druga dva elementa prve skupine, kalija i natrija, koji su dobiveni iz biljnog materijala. To je mekani, srebrno bijeli metal koji sporo reagira s kisikom iz zraka. Može se zapaliti na zraku, a u reakciji s vodom razvija vodik iako manje burno nego natrij. Litij je najjače redukcijsko sredstvo. Rijetko se nalazi u većim koncentracijama. Najčešće se javlja u obliku aluminosilikata kao što je spodumen (LiAlSi₂O₆). Litij je najlakši metal. Upotrebljava se za legiranje aluminija i za izradu specijalnih stakala i keramike. Zbog svog velikog elektrokemijskog potencijala koristi se kao anoda u baterijama.

lutecij    →   lutetium

Lutecij su 1907. godine otkrili neovisno jedan o drugom Georges Urbain (Francuska) i Carl Auer von Welsbach (Austrija). Ime je dobio po latinskom nazivu za Pariz - Lutetia. To je srebrno bijeli metal. Relativno je stabilan u suhom zraku. Topljiv je u kiselinama. Glavni izvor teških lantanoida je gadolinit (Y, Ce, Cr, Be, Fe silikat), euksenit (sadrži Y, Ce, Er, Nb, Ti, U) i ksenotim (YPO₄ s nešto Th i lakih lantanoida). Nalaze se i u monacitnim pijescima. Koristi se za poboljšavanje mehaničkih svojstava nehrđajučih čelika i kao katalizator kod krekiranja nafte.

magnezij    →   magnesium

Magnezij je 1808. godine otkrio Sir Humphry Davy (Engleska). Ime mu potječe od grčkog naziva za magnezijev oksid (MgO) - magnesia alba, prema okrugu u Thessaly, Grčka. To je polutvrdi, sjajni, srebrno bijeli metal, koji na zraku potamni zbog zaštitne prevlake oksida. Može se kovati, lijevati i valjati. Gori na zraku uz pojavu vrlo intenzivne svjetlosti. Lako se otapa u kiselinama a reagira i s vodom na povišenim temperaturama uz oslobađanje vodika. Magnezij se upotrebljava kao snažno redukcijsko sredstvo koje može reducirati mnoge metalne okside. Najvažniji izvor magnezija su minerali dolomit (CaCO₃·MgCO₃) i magnezit (MgCO₃), te morska voda. Glavno područje primjene magnezija je metalurgija, posebno za izradu lakih legura.

živa    →   mercury

Živa je poznata od davnih vremena (~1500. godine prije Krista). Ime je dobila od latinske riječi hydrargyrum što znači tekuće srebro. To je sjajni, srebrno bijeli metal. Pri sobnoj temperaturi je tekućina. Loše vodi toplinu i električnu struju. Stabilna je na zraku. Ne reagira s lužinama i većinom kiselina. Otapa se samo u oksidirajućim kiselinama. Tekuća živa otapa mnoge metale dajući amalgame. Ovisno o količini otopljenog metala, amalgami mogu biti tekući ili čvrsti. Živine pare su vrlo otrovne. Lako se resorbira čak i preko nepokrivenih dijelova kože. Imaju kronični kumulativni efekt. Organski spojevi žive, kao što je metil-živa, su također jaki otrovi. U prirodi žive ima dvadesetak puta više nego kadmija. Može se pronaći samorodna ili u mineralu cinabaritu (HgS). Klor-alkalne elektrolize su najveći potrošači žive gdje se živa upotrebljava kao katoda kod elektrolize, zbog velikog prenapona vodika na njoj i stvaranja amalgama s produktom. Sa živom se pune termometri, barometri ili se izrađuju lampe koje isijavaju svjetlost bogatu ultraljubičastim zrakama.

molibden    →   molybdenum

Molibden je 1778. godine otkrio Carl William Scheele (Švedska). Ime je dobio od grčke riječi molibdos što znači olovo. To je sjajni, srebrni, vrlo tvrdi metal ali mekši od wolframa. Može se dobiti i u obliku tamno sivog do crnog praha. Otporan je na otopine i taline lužina, a ne otapa se ni u hladnim kiselinama koje nemaju oksidacijsko djelovanje. U Zemljinoj kori ima ga otprilike sto puta manja od kroma. Glavne rude molibdena su molibdenit (MoS₂), powelit (CaMoO₄) i vulfenit (PbMoO₄). Mnogo molibdena se dobiva kao nusproizvod kod dobivanja bakra. Najviše se primjenjuje u metalurgiji za legiranje čelika koji se upotrebljavaju za izradu brzoreznih alata. Već i mali postotak molibdena daje čeliku veliku tvrdoću koja se zadržava i pri visokim temperaturama.

neodimij    →   neodymium

Neodimij je 1885. godine otkrio Carl F. Auer von Welsbach (Austrija). Ime je dobio po grčkim riječima neo i didymos što znači novi blizanac. To je srebrno bijeli metal koji brzo potamni na zraku. Sporo reagira s hladnom vodom, a mnogo brže s toplom. Zapali se na zraku kada se zagrije i izgara do Nd₂O₃. Glavni izvor lakih lantanoida je mineral monacit (Ce, La, Nd, Pr fosfat) koji se nalazi u monacitnim pijescima. Koristi se za izradu piroforne legure od koje se rade kremenčići za upaljače. Boji staklo od čisto ljubičaste do vinsko crvene. Staklo koje sadrži neodimij može se upotrebljavati za lasere i u astronomiji.