KEMIJSKI RJEČNIK

klorinitet    →   chlorinity

Klorinitet (simbol Cl) je definiran kao ukupna količina halida (klorida, bromida i jodida) u 1 kg mora, a da su pri tome jodid i bromid zamijenjeni ekvivalentnom količinom klorida. Kako bi se napravio neovisnim o promjenama atomskih masa halida, klorinitet se danas definira kao masa čistog srebra potrebna da se istalože svi kloridi, bromidi i jodidi pomnožena s 0.37285233. Klorinitet se općenito određuje kako bi se izračunala slanost (salinitet) mora.

Klorinitet se određuje Mohrovom metodom, jednom od najstarijih metoda titracije - uveo ju je 1856. njemački kemičar Karl Friedrich Mohr (1806.-1879.), titracijom uzorka mora sa standardnom otopinom srebrovog nitrata (AgNO₃) uz kalijev kromat (K₂CrO₄) kao indikator.

pri tome se uz AgCl talože još i AgBr i AgI.

Problem kod Mhorove titracije je u tome što srebrov nitrat nije primarni standard. Kako bi ovo izbjegao i omogućio da sva mjerenja saliniteta budu usporediva, predsjednik Međunarodnog povjerenstva za istraživanje mora (ICES, International Council for the Exploration of the Sea), danski fizičar Martin Knudsen (1871.-1949.) definirao je kao standard Normalnu vodu (Eau de mer Normale) stalnog sastava s točno određenim klorinitetom (oko 19.38 ‰). Ova voda je potom korištena za standardizaciju otopine srebrova nitrata. Na taj način sva određivanja kloriniteta referirala su se na isti standard što je omogućilo da svi rezultati budu usporedivi. Upotrebom Normalne vode, Knudsenove pipete i birete za analizu te Hidrografskih tablica dobivali su se rezultati točnosti usporedive onima dobivenim gravimetrijom.

Mjerenjem saliniteta i kloriniteta u devet uzoraka mora iz različitih dijelova svijeta Knudsen je, 1889., došao do empirijske formule za određivanje saliniteta:

Ova formula koristila se do 1962., kada je Zajedničko vijeće za oceanografske tablice i standarde (JPOTS, Joint Panel for Oceanographic Tables and Standards) odredilo novu konstantu proporcionalnosti u Knudsenovoj formuli

Fahrenheitova skala    →   Fahrenheit scale

Fahrenheitova skala je temperaturna skala u kojoj voda vrije pri 212 a smrzava pri 32 stupnja Fahrenheita. Fahrenheitov stupanj definiran je kao 1/180 temperaturne razlike između standardnog ledišta i standardnog vrelišta vode. Ovu temperaturnu skalu predložio je 1714. njemački fizičar G.D. Fahrenheit (1686.-1736.).

32 °F = 0 °C
212 °F = 100 °C
1 °F =(5/9) °C
T(°C) = (5/9)[T(°F) - 32]
T(°F) = (9/5)T(°C) + 32

toplina isparavanja    →   heat of vaporisation

Toplina isparavanja ili entalpija isparavanja jest toplina potrebna da se tekućina prevede u plinovito stanje na temperaturi vrelišta. Izrazimo li je po jedinici mase, dobivamo specifičnu toplinu isparavanja, a ako ju izrazimo po jedinici množine tvari, dobivamo molarnu toplinu isparavanja.

latentna toplina    →   latent heat

Latentna toplina (L) količina je topline koja se apsorbira ili oslobodi kada tvar promijeni svoje agregatno stanje pri konstantnoj temperaturi (na primjer iz čvrste tvari u tekućinu kod tališta ili iz tekućine u plin kod vrelišta).

ligroin    →   ligroine

Ligroin je destilat nafte, s vrelištem od 60 °C do 90 °C nalik petroleteru. Uglavnom služi kao nepolarno otapalo za masti, smole i kaučuk.

frakcijska destilacija    →   fractional distillation

Frakcijska destilacija je postupak razdvajanja tekućina bliskog vrelišta. Provodi se u frakcijskim ili rektifikacijskim kolonama na način da se destilacijom nastala parna faza kondenzira, a dobiveni kondenzat ponovo destilira. Postupak se ponavlja više puta. Kako parna faza uvijek sadrži više lakše hlapljive komponente od tekuće faze, na vrhu kolone izlazi para čiste lakše hlapljive komponente a na dnu tekućina teže hlapljive komponente.

motorni benzin    →   gasoline

Motorni benzini su smjese ugljikovodika s 5 do 12 ugljikovih atoma u molekuli. Dobivaju se preradom nafte ka frakcije s vrelištem od 40 °C do 200 °C. Služe kao pogonsko gorivo klipnih benzinskih motora. Motorni benzini znatno se razlikuju po svom sastavu a jedno od mjerila određivanja njihove kvalitete je oktanski broj. Što benzin ima veći oktanski broj ima veću otpornost prema detonantnom izgaranju i može se koristi u motorima s većim kompresijskim omjerom. Oktanski broj definiran je kao odnos oktana s dobrim antidetonatorskim svojstvima (po definiciji ima vrijednost 100) i n-heptana s lošim (po definiciji ima vrijednost 0).

Haberov proces    →   Haber process

Haberov proces je industrijski postupak sinteze amonijaka iz dušika i vodika:

Reakcija je egzotermna i reverzibilna, tako da se prinos na amonijaku povećava na nižim temperaturama. Brzina reakcije je previše mala na normalnoj temperaturi, pa se reakcija provodi pri optimalnoj temperatura od oko 450 °C. U reakciji se kao katalizator koristi željezo s aluminijevim oksidom kao promotorom. Povišenjem tlaka reakcija se pomiče u smjeru nastajanja amonijaka, pa se koristi tlak od 250 atmosfera. Amonijak se uklanja iz reaktora čime se reakcija pomiče u smjeru nastajanja produkata. Kao izvor vodika u originalnom procesu koristio se vodeni plin, dok se danas koristi vodik dobiven reformiranjem zemnog plina.

Proces je vrlo važan jer je to jedini industrijski način fiksacije dušika iz zraka u svrhu dobivanja umjetnih gnojiva i eksploziva. Postupak je razvio 1908. njemački kemičar Fritza Haber (1868.-1934.), a za industrijsku primjenu prilagodio ga je Carl Bosh (1874.-1940.), te se postupak još naziva Haber-Boshov postupak.

lake frakcije    →   low-weight fractions

Lake frakcije nafte imaju niska vrelišta i kratke lance ugljikovodika.

petroleter    →   petroleum ether

Petroleter je naftna frakcija koja sadrži C5 i C6 ugljikovodike. Vrelište mu je u rasponu od 35 °C do 60 °C i lako je zapaljiv. Obično se upotrijebljava kao otapalo za masti i smole.