KEMIJSKI RJEČNIK

sastav oceanske vode    →   composition of ocean water

More je nezasićena homogena otopina koja se sastoji od vode kao otapala (96.5 %), otopljene soli (3.5 %), manjih količina partikularne tvari, otopljenih plinova i organskih sastojaka. Odnosi glavnih konstituenata oceanske vode su skoro konstantni u svim oceanima. Salinitet (ukupna koncentracija otopljenih soli) i koncentracija pojedinih konstituenata dana je u psu jedinicama (practical salinity units). U većini slučajeva može se pretpostaviti da su psu i stara jedinica ‰ sinonimi.

Prosječni sastav oceanske vode dan je u tablici:

koncentracija    →   concentration

1. Koncentracija je skupina od četiri veličine kojima se karakterizira sastav otopine u odnosu na njen volumen (masena, količinska, volumenska i brojčana koncentracija).

2. Koncentracija je kraći oblik pisanja količinske (množinske) koncentracije.

elektronegativnost    →   electronegativity

Elektronegativnost je snaga kojom atom pojedinog elementa privlači elektrone. Primjerice, u klorovodiku atom klora je mnogo negativniji od atoma vodika i molekula je polarna, s negativnim nabojem na atomu klora. Elementi s velikom elektronegativnošću lako tvore negativne ione.

L. Pauling je, određivanjem energije kemijske veze, dao svoju skalu relativnih elektronegativnosti. Na toj skali fluor ima najveću elektronegativnost (4), a francij najmanju (0.7).

Što atom ima veću elektronegativnost, to jače privlači elektrone, a što je veća razlika u elektronegativnosti između elemenata, to je veći stupanj ionskog karaktera veze između njihovih atoma. Kad je razlika u relativnoj elektronegativnosti 1.9, udio je ionskog karaktera veze oko 50 %.

teška voda    →   heavy water

Molekule vode sastavljene su od dva atoma vodika i jednog atoma kisika (H₂O). Ako se vodikovi atomi u molekuli vode zamijene s deuterijevim atomima nastat će teška voda (D₂O). Deuterij se razlikuje od vodika po tome što ima jedan neutron više u jezgri atoma. Udio teške vode u normalnoj vodi je približno 1:5000 i može se koncentrirati elektrolizom. Teška voda ima i više vrelište (101.4 °C) i više ledište (3.6 °C) od normalne vode. Teška voda je 1.11 puta (20/18=1.11) teža od obične vode.

izobari    →   isobars

Izobari su izotopi različitih elemenata s jednakim masenim brojevima (npr. ⁵⁴Cr i ⁵⁴Fe, ¹¹²Cd i ¹¹²Sn).

Henryjev zakon    →   Henry’s law

Henryjev zakon formulirao je 1803. engleski kemičar William Henry (1775.-1836.). Sadržaj plina otopljenog u tekućini pri određenoj temperaturi upravo je razmjeran parcijalnom tlaku tog plina iznad tekućine. Henryjev zakon vrijedi samo za slabo topljive plinove pri niskim parcijalnim tlakovima.

gdje je p_i parcijalni tlak komponente i iznad otopine, x_i je molarni udio u otopini a K_x je konstanta karakteristična za dani plin i otapalo.

hipsometrijska krivulja    →   hypsometric curve

Hipsometrijska krivulja (ili hipsografska krivulja) pokazuje koliki je udio pojedinih visina (na kopnu) i dubina (na moru) na Zemlji. Pojam potječe od grčke riječi hypsos što znači visina. Dio krivulje koji pokazuje presjek dna oceana ima posebno ime i naziva se batimetrijska krivulja.

Horizontalne isprekidane linije označavaju prosječnu visinu kontinenata (840 m nadmorske visine) i prosječnu dubinu oceana (3.800 metara ispod razine mora). Kad bi se sve kopno iznad morske razine (zeleno) nasulo u more oceani bi i dalje bili prosječno 3 km duboki.

olovo    →   lead

Olovo je poznato od davnih vremena (~1000. godine prije Krista). Ime je dobio od latinske riječi plumbum što znači tekuće srebro. To je mekani, mutno sivi metal koji potamni na zraku od stvorenog zaštitnog sloja oksida i karbonata. Otporan je na koroziju a topljiv je samo u oksidirajućim kiselinama, kao što je nitratna. Netopljiv je u sulfatnoj kiselini do masenog udjela 80 % zbog stvaranja netopljivog PbSO₄. Olovo je vrlo otrovan metal, naročito opasan zbog svog kumulativnog efekta. Spojevi su mu također otrovni ako se unesu u organizam. Olovo se najčešće pojavljuje u obliku sulfida kao mineral galenit (PbS), a rjeđe u obliku ceruzita (PbCO₃), anglezita (PbSO₄) i krokoita (PbCrO₄). Upotrebljava se za izradu cijevi za kanalizaciju, oblaganje kablova i izradu olovnih akumulatora. Od olova se izrađuju i štitovi protiv zračenja.

mangan    →   manganese

Mangan je 1774. godine otkrio Johann Gahn (Švedska). Ime je dobio od latinske riječi magnes što znači magnet jer se smatralo da je piroluzit (MnO₂) - magnesia nigra vrsta magnezita. To je sivo-bijeli metal sličan željezu ali tvrđi i krtiji. Onečišćeni oblik je reaktivan. Izložena površina se oksidira. Otapa se u razrijeđenim kiselinama oslobađajući vodik. Udisanje manganova praha, para ili spojeva, naročito viših oksida može biti smrtonosno. Mangan je po rasprostranjenosti u Zemljinoj kori deseti element. U prirodi se pojavljuje u obliku manganita(Mn₂O₃·H₂O), piroluzita (MnO₂), hausmanita (Mn₃O₄), rodokrosita (MnCO₃) i psilomelana (BaMn₉O₁₆(OH)₄). Elementarni mangan se može dobiti redukcijom rude s aluminijem. Kao feromangan troši se u velikim količinama u metalurgiji. Mangan čeliku izvanredno povećava tvrdoću i otpornost na trošenje, te se od njega izrađuju željezničke tračnice i čeljusti drobilica.

nuklid    →   nuclide

Nuklid je atom elementa s poznatim brojem protona i neutrona u jezgri. Nuklid je definiran svojim atomskim brojem Z i svojim masenim brojem A. Primjerice, ugljik-14 (C-14 ili ¹⁴C) je nuklid elementa ugljika čija jezgra ima šest protona i osam neutrona.