KEMIJSKI RJEČNIK

Ilkovičeva jednadžba    →   Ilkovic equation

Ilkovičeva jednadžba je relacija koja se koristi u polarografiji a daje odnos između difuzijske struje (i_d) i koncentracije (c) depolarizatora, tj difundirajuće elektroaktivne vrste koja se reducira ili oksidira na kapajućoj živinoj elektrodi. Jednadžbu je 1934. izveo slovački fizičar Dionýz Ilkovič (1907.-1980.) primjenom Fickovih zakona difuzije.

gdje je k konstanta Ilkovičeve jednadžbe koja uključuje Faradayevu konstantu, π i gustoću žive i iznosi 708 za maksimalnu a 607 za prosječnu graničnu struju, D je koeficijent difuzije depolarizatora u danom mediju (cm²/s), n je broj elektrona izmijenjenih na elektrodi, m je brzina istjecanja žive kroz kapilaru (mg/sec), t je vrijeme kapanja a c je koncentracija depolarizatora (mol/cm³).

inertna elektroda    →   inert electrode

Inertna elektroda je ona elektroda koja služi samo kao izvor elektrona te ne sudjeluje u elektrodnoj reakciji. Za tu svrhu najčešće se koriste plemeniti metali, živa i ugljik. Međutim, inertna priroda elektrode ponekad se može dovesti u pitanje. Dok s jedne strane elektroda ne sudjeluje u reakciji kao reaktant ili produkt, ona može djelovati kao elektrokatalizator.

inercijski referentni sustavi    →   inertial reference frames

Kad se dva referentna sustava gibaju jedan u odnosu na drugi konstantnom brzinom zovemo ih inercijskim referentnim sustavima. Promatrači iz dva inercijska referentna sustava načelno mjere različite brzine nekog objekta koji se giba. Međutim, mjere istu akceleraciju tog objekta. Zakoni fizike moraju biti istog oblika u svim inercijskim sustavima (načelo invarijantnosti).

mliječna kiselina    →   lactic acid

Mliječna kiselina je kiselina koja nastaje kao produkt anaerobne respiracije u mišićima i crvenim krvnim zrncima, npr. kada se umjesto kisika kao izvora energije za respiraciju koristi glikogen. Nastala mliječna kiselina u jetri se vraća u glikogen. Nakupljanje većih količina mliječne kiseline u krvi može dovesti do stresa i otrovanja. Visoke razine su obično rezultat stalne pretjerane vježbe.

magnetska permeabilnost    →   magnetic permeability

Magnetska permeabilnost (μ) je konstanta proporcionalnosti između magnetske indukcije i intenziteta magnetskog polja i za vakuum iznosi μ_o = 1.257×10^-6 H/m.

Magnetska permeabilnost se obično izražava kao relativna vrijednost. Ako μ predstavlja magnetsku permeabilnost tražene tvari, relativna magnetska permeabilnost je dana izrazom

živa    →   mercury

Živa je poznata od davnih vremena (~1500. godine prije Krista). Ime je dobila od latinske riječi hydrargyrum što znači tekuće srebro. To je sjajni, srebrno bijeli metal. Pri sobnoj temperaturi je tekućina. Loše vodi toplinu i električnu struju. Stabilna je na zraku. Ne reagira s lužinama i većinom kiselina. Otapa se samo u oksidirajućim kiselinama. Tekuća živa otapa mnoge metale dajući amalgame. Ovisno o količini otopljenog metala, amalgami mogu biti tekući ili čvrsti. Živine pare su vrlo otrovne. Lako se resorbira čak i preko nepokrivenih dijelova kože. Imaju kronični kumulativni efekt. Organski spojevi žive, kao što je metil-živa, su također jaki otrovi. U prirodi žive ima dvadesetak puta više nego kadmija. Može se pronaći samorodna ili u mineralu cinabaritu (HgS). Klor-alkalne elektrolize su najveći potrošači žive gdje se živa upotrebljava kao katoda kod elektrolize, zbog velikog prenapona vodika na njoj i stvaranja amalgama s produktom. Sa živom se pune termometri, barometri ili se izrađuju lampe koje isijavaju svjetlost bogatu ultraljubičastim zrakama.

Nernstova jednadžba za elektrodni potencijal    →   Nernst’s electrode potential equation

Za opću reakciju nekog redoks-sustava

ovisnost elektrodnog potencijala redoks sustava o aktivitetu oksidiranog i reduciranog oblika u otopini daje nam Nernstova jednadžba za elektrodni potencijal:

gdje je E = elektrodni potencijal redoks-sustava

E° = standardni elektrodni potencijal redoks-sustava

R = univerzalna plinska konstanta

T = termodinamička temperatura

F = Faradayeva konstanta

z = broj elektrona koji se izmjenjuju u redoks-reakciji

a_O = aktivitet oksidiranog oblika

a_R = aktivitet reduciranog oblika

n = stehiometrijski koeficijent oksidiranog oblika

m = stehiometrijski koeficijent reduciranog oblika

osmotski tlak    →   osmotic pressure

Osmotski tlak (Π) jest tlak potreban da se očuva osmotska ravnoteža između otopine i čistog otapala odvojenih membranom propusnom samo za otapalo. U idealnim razrijeđenim otopinama

gdje je c_B koncentracija otopljene tvari, R je molarna plinska konstanta a T je temperatura.

Newtonov zakon gravitacije    →   Newton’s gravitational law

Svaki objekt u svemiru privlači svaki drugi objekt silom (gravitacijska sila, F_G) koja djeluje duž pravca kroz središta objekata, a proporcionalna je umnošku masa objekata i obrnuto proporcionalna kvadratu udaljenosti između njih.

m₁ i m₂ su mase objekata a r je udaljenost između njih. G je univerzalna gravitacijska konstanta a iznosi 6.67•10^-26 N m² kg^-2. Strogo govoreći ovaj zakon vrijedi samo za objekte koje možemo smatrati materijalnim točkama. Inače, gravitacijsku silu treba računati integriranjem sila između različitih elemenata mase. Newtonov zakon gravitacije izveden je iz Keplerovih zakona, koji opisuju gibanje planeta, te uz fizikalnu pretpostavku da je Sunce središte i izvor gravitacijske sile.

Ispravnije je Newtonov zakon gravitacije napisati uz pomoć vektorske jednadžbe:

u kojoj su r₁ i r₂ položajni vektori masa m₁ i m₂.

Gravitacijske sile djeluju na daljinu, što znači da djeluju kroz prostor bez materijalnog dodira među objektima. Newtonov zakon gravitacije izveden je iz Keplerovih zakona za planetarna gibanja, uz fizikalnu pretpostavku da je sunce središte i izvor gravitacijske sile.

Također, svaki se objekt giba u smjeru djelovanja sile koja na njega djeluje, akceleracijom koja je obrnuto proporcionalna masi objekta. Za tijela na površini Zemlje, udaljenost r u izrazu za gravitacijsku silu praktički je jednaka polumjeru Zemlje, R_E. Ako masu tog tijela označimo sa m a masu Zemlje sa R_E, izraz za gravitacijsku silu kojom Zemlja djeluje na tijela na svojoj površini može se ovako napisati

pri čemu je g gravitacijska akceleracija, koja se iako ovisi o geografskoj širini, obično smatra konstantom približne vrijednosti 9.81 m s^-2.

Ostwaldov zakon razrjeđenja    →   Ostwald’s dilution law

Ostwaldov zakon razrjeđenja izraz je za ovisnost molarne provodnosti Λ otopine elektrolita o koncentraciji. To se može napisati kao jednadžba pravca

gdje je c koncentracija, K_c je koncentracijska konstanta ravnoteže, i Λ₀ je provodnost kod cΛ = 0. Iz podataka za molarnu provodnost pri raznim koncentracijama može se iz odsječka odrediti Λ₀ a iz nagiba pravca K_c. Ovaj zakon je prvi iznio njemački kemičar Wilhelm Ostwald (1853.-1932.).