KEMIJSKI RJEČNIK

polivinil klorid    →   polyvinyl chloride

Poli(vinil klorid) ili PVC je tvrd i otporan homopolimer nastao polimerizacijom vinil klorida [CH₂CHCl]. Čist polimer je krhak i teško se obrađuje ali postaje fleksibilan dodatkom omekšavala. Miješanjem PVC-a s omekšavalima, stabilizatorima i pigmentima mogu se izrađivati fleksibilni proizvodi primjerice kabanice, zastori za tuš kabine, folije za pakiranje, električna izolacija. Od krutog PVC-a mogu se izrađivati cijevi za vodu, građevinska stolarija, gramofonske ploče, i sl.

vinil klorid    →   vinyl chloride

Vinil klorid, CH₂=CHCl, monomer je koji se koristi pri sintezi polivinilklorida.

srebro/srebrov klorid elektroda    →   silver/silver-chloride electrode

Srebro/srebrov klorid elektroda je najčešće korištena referentna elektroda zbog svoje jednostavnosti, neotrovnosti, niske cijene i stabilnosti. Najčešći se puni zasićenim kalijevim kloridom ali može biti punjena i kalijevim kloridom nižih koncentracija, npr. 3.5 mol dm^-3 ili 1 mol dm^-3. Rad srebro/srebrov klorid elektrode temelji se na polureakciji

Tablica: Ovisnost potencijala srebro/srebrov klorid elektrode o temperaturi i koncentraciji KCl prema standardnoj vodikovoj elektrodi

kloriranje    →   chlorination

1. Kloriranje je uvođenje klora u molekulu organskog spoja adicijom ili supstitucijom.

2. Kloriranje je dezinficiranje vode za piće ili bazena plinovitim klorom ili njegovim spojevima.

klorinitet    →   chlorinity

Klorinitet (simbol Cl) je definiran kao ukupna količina halida (klorida, bromida i jodida) u 1 kg mora, a da su pri tome jodid i bromid zamijenjeni ekvivalentnom količinom klorida. Kako bi se napravio neovisnim o promjenama atomskih masa halida, klorinitet se danas definira kao masa čistog srebra potrebna da se istalože svi kloridi, bromidi i jodidi pomnožena s 0.37285233. Klorinitet se općenito određuje kako bi se izračunala slanost (salinitet) mora.

Klorinitet se određuje Mohrovom metodom, jednom od najstarijih metoda titracije - uveo ju je 1856. njemački kemičar Karl Friedrich Mohr (1806.-1879.), titracijom uzorka mora sa standardnom otopinom srebrovog nitrata (AgNO₃) uz kalijev kromat (K₂CrO₄) kao indikator.

pri tome se uz AgCl talože još i AgBr i AgI.

Problem kod Mhorove titracije je u tome što srebrov nitrat nije primarni standard. Kako bi ovo izbjegao i omogućio da sva mjerenja saliniteta budu usporediva, predsjednik Međunarodnog povjerenstva za istraživanje mora (ICES, International Council for the Exploration of the Sea), danski fizičar Martin Knudsen (1871.-1949.) definirao je kao standard Normalnu vodu (Eau de mer Normale) stalnog sastava s točno određenim klorinitetom (oko 19.38 ‰). Ova voda je potom korištena za standardizaciju otopine srebrova nitrata. Na taj način sva određivanja kloriniteta referirala su se na isti standard što je omogućilo da svi rezultati budu usporedivi. Upotrebom Normalne vode, Knudsenove pipete i birete za analizu te Hidrografskih tablica dobivali su se rezultati točnosti usporedive onima dobivenim gravimetrijom.

Mjerenjem saliniteta i kloriniteta u devet uzoraka mora iz različitih dijelova svijeta Knudsen je, 1889., došao do empirijske formule za određivanje saliniteta:

Ova formula koristila se do 1962., kada je Zajedničko vijeće za oceanografske tablice i standarde (JPOTS, Joint Panel for Oceanographic Tables and Standards) odredilo novu konstantu proporcionalnosti u Knudsenovoj formuli

lateks    →   latex

Lateks je mliječni sok dobiven iz nekih tropskih biljaka (kaučukovca, gumovca). To je koloidna disperzija kaučuka (25-35%)u vodi (60-75%) iz koje se koagulacijom dobiva guma. Izraz lateks upotrebljava se i za sintetske emulzije polimera kao što su polivinil acetat ili polivinil klorid. Upotrebljava se za izradu gumenih rukavica, cijevi, kondoma, gumenih traka, i sl.

polimerizacija    →   polymerization

Polimerizacija je reakcija spajanja više monomera u jednu dugačku molekulu čime nastaje polimer.

kiselina    →   acid

Kiseline su vrsta spojeva koji sadrže vodik i disocijacijom u vodi daju pozitivne vodikove ione pri čemu je rezultirajući pH manji od 7. Reakcija za kiselinu HA može se napisati kao

Ustvari, vodikov je ion (proton) solvatiziran pa reakcija disocijacije kiseline izgleda ovako:

Ova definicija kiselina dolazi iz Arrheniusove teorije. Kiseline su tvari čije vodene otopine imaju kiseli okus, korozivne su i mijenjaju boju lakmus-papira u crvenu.

Kiseline možemo podijeliti na jake, koje potpuno disociraju u vodi (npr. sulfatna i kloridna kiselina), i slabe kiseline, koje su samo djelomično disocirane (npr. octena i sumporvodična kiselina). Jakost kiseline ovisi o stupnju disocijacije i izražava se konstantom disocijacije kiseline.

Arrheniusovu definiciju kiselina i baza proširili su J. M. Lowry i J. N. Brønsted 1923. Njihova teorija definira kiselinu kao tvar koja daje proton (proton donor), a bazu kao tvar koja je sposobna primiti proton (proton akceptor). Da bi se neka jedinka ponašala kao kiselina, mora biti prisutan proton akceptor (baza). Lowry-Brønstedova teorija kaže da kad neka kiselina dade proton, nastane konjugirana baza koja može primiti proton.

Prema Lowry-Brønstedovoj predodžbi, kad neka kiselina dade proton, uvijek nastane konjugirana baza koja može primiti proton.

Slično, od svake baze kao rezultat primitka protona nastane konjugirana kiselina.

Primjerice, acetatni ion je konjugirana baza octene kiseline, a amonijev ion je konjugirana kiselina amonijaka.

Što je kiselina konjugiranog kiselo/baznog para slabija, njezina konjugirana baza postaje jača, i obrnuto.

Najopćenitiju definiciju kiselina dao je G. N. Lewis koji sve kemijske vrste koje mogu primiti elektronski par naziva kiselinama. Ova definicija uključuje sve "tradicionalne" kiselo-bazne reakcije, ali sadrži i reakcije koje ne uključuju ione, primjerice

u kojoj je NH₃ baza (donor elektronskog para) a BCl₃ kiselina (akceptor elektronskog para).

klorocitet    →   chlorosity

Klorocitet je količina halida (klorida, bromida i jodida) određena volumetrijskom metodom na isti način kao i klorinitet, osim što je izražena u gramima po litri (g/L) morske vode.

pjenušanje    →   effervescence

Pjenušanje je formiranje mjehurića plina kemijskom reakcijom u tekućini. Primjer je pjenušanja otpuštanje ugljikova dioksida koji se oslobađa u obliku mjehurića plina kada se komadići vapnenca (po sastavu kalcijev karbonat) otope u razrijeđenoj kloridnoj kiselini.