Bjelančevine (proteini) su prirodni organski spojevi životinjskog ili biljnog podrijetla. Nastali su polimerizacijom aminokiselina, i imaju relativnu molekulsku masu i do nekoliko milijuna. Neophodni su u prehrani.
Alanin je jedna od najjednostavnijih i najzastupljenijih aminokiselina u bjelančevinama. To je hidrofobna aminokiselina s alifatskih bočnim lancem i, kao i sve nepolarne hidrofobne aminokiseline, ima tendenciju da se okuplja u tijelu bjelančevine i svojim hidrofobnim interakcijama stabilizira joj strukturu. Alanin nije esencijalna aminokiselina, što znači da je ljudsko tijelo može sintetizirati i da je nije potrebno unositi izravno hranom.
Arginin je jedna od najrjeđih aminokiselina u proteinima. To je električki nabijena aminokiselina s pobočnim lancem i kao sve nabijene kiseline smješta se uglavnom na površinu bjelančevina čineći ih topivijim. Arginin je dobro dizajniran da veže fosfatni anion pa se često može naći u aktivnim centrima bjelančevina koji vezuju fosforirane supstrate. Kao kation, zajedno s lizinom, arginin igra važnu ulogu u održavanju ravnoteže naboja bjelančevina. Iako se smatra za esencijalnu aminokiselinu (mora se unositi hranom) to vrijedi samo kod mladih u razvoju.
Asparagin je neutralna aminokiselina s polarnim pobočnim lancem. Jako često se nalazi u aktivnim centrima bjelančevina gdje služi kao mjesto za vezivanje ugljikovodika i glikoproteina. Asparagin je amidni derivat asparaginske kiseline i generalno gledajući nije previše reaktivan. To nije esencijalna kiselina jer se može sintetizirati kroz ljudski metabolizam i ne mora se posebno unositi hranom.
Asparaginska kiselina spada u negativno nabijene aminokiseline s kiselim pobočnim lancem. Kao i sve nabijene aminokiseline i ova kiselina se često može naći na površini bjelančevine utječući na topljivost i ionski karakter bjelančevine. Asparaginska i glutaminska kiselina igraju važnu ulogu u aktivnim centrima enzima. Asparaginske kiselina (ponekad se naziva i aspartat što ovisi o pH otopine) nije esencijalna aminokiselina u sisavaca jer se može dobiti transaminacijom iz oksaloacetata.
Koloidi su sustavi dvije ili više faza u kojima najmanje jedna faza ima čestice dimenzija između 1 nm i 1 μm (10-9 m – 10-6 m). Dimenzije čestica, više od prirode čestica, karakteriziraju koloide. Koloidne čestice se ne mogu odijeliti filtriranjem jer su premalene i prolaze kroz pore filtar papira. Zbog malih dimenzija i male mase koloidne čestice se ne talože, već lebde u otopini, praveći koloidnu otopinu. Takva je otopina naizgled bistra, ali za razliku od prave otopine pokazuje Tyndallov efekt. Koloidne čestice mogu adsorbirat ione iz otopine čime nastaju koloidni ioni. Makromolekule (npr. bjelančevine) donja su granica veličine koloidnih čestica a čestice koje se još ne mogu vidjeti optičkim mikroskopom gornja su granica.
Koloidne čestice mogu biti plinovite, tekuće ili čvrste. Dijelimo ih na:
sole - disperzije čvrstih čestica u tekućini
emulzije - disperzije tekućine u tekućini
gelove - koagulirani oblik koloidnih sustava
aerosole - disperzije čvrstih ili tekućih čestice u plinu
pjene - disperzije plinova u tekućinama ili čvrstim tvarima
U prirodi ima veoma mnogo koloida, a mnoge tvari već po veličini svojih molekula pripadaju koloidima kao što su škrob ili bjelančevine.
Koloidi se mogu pripremiti disperzijom većih čestica ili kondenzacijom molekulskih otopina.
Millonova reakcija služi za dokazivanje bjelančevina pojavom crvene boje koju bjelančevine daju s otopinom žive u nitratnoj kiselini.
Generalić, Eni. "Bjelančevina." Englesko-hrvatski kemijski rječnik & glosar. 29 June 2022. KTF-Split. {Datum pristupa}. <https://glossary.periodni.com>.
Glosar
Periodni sustav