KEMIJSKI RJEČNIK

automatska bireta    →   automatic burette

Za serijska volumetrijska određivanja koriste se automatske birete. Povezane su s bocom u kojoj se nalazi otopina za titraciju. U bocu se pomoću gumene pumpice pumpa zrak, a tlak zraka podiže otopinu do vrha birete. Kada se bireta napuni, otpusti se odušak, tlak zraka u boci padne i bireta se automatski namjesti na nulu. Rad s automatskim biretama daleko je brži a uz to je i manja je potrošnja standardne otopine.

bireta    →   burette

Bireta je graduirana staklena cijev koja na donjoj strani ima stakleni pipac pomoću kojeg se može ispustiti točno određena količina tekućine. Unutrašnji promjer birete mora u čitavoj dužini biti jednak jer o tome ovisi točnost mjerenja volumena. Birete se prvenstveno koriste u volumetrijskoj analizi za titraciju sa standardnom otopinom reagensa. Najčešće se koristi Schellbachova bireta od 50 mL s podjelom na 0.1 mL. Svaka bireta je kalibrirana na izljev. Za serijska određivanja upotrebljavaju se automatske birete.

Knudsenova bireta    →   Knudsen burette

Knudsenova bireta s automatskom nulom osmislio je danski fizičar Martin Knudsen (1871.-1949.) kako bi se i pri rutinskim terenskim analizama u brodskom laboratoriju ostvarila visoka točnost mjerenja. Bireta se puni otopinom srebrovog nitrata iz rezervoara R smještenog iznad birete otvaranjem ventila A. Kada otopina pređe trokraki ventil C prekine se dotok otopine (zatvaranjem ventila A). Eventualni višak otopine hvata se u posudu W. Okrene se trokraki ventil C, koji ujedno označava nulu na skali, kako bi atmosferski zrak mogao ulaziti u biretu. Budući da većina oceanskih uzoraka leži u relativno uskom rasponu kloriniteta, bireta je osmišljena tako da se većina njenog kapaciteta nalazi u proširenju na vrhu (B). To omogućava da titracija bude brza (brzim ispuštanjem sadržaja proširenja B) a smanjuje se i pogreška nastala cijeđenjem otopine niz stjenku birete.

Svaki mililitar podijeljen je na dvadeset dijelova (tzv. podjela na dvostruke mililitre Knudsenove birete) čime se postiže velika preciznost mjerenja (skala se lako očitava do preciznosti od 0.005 mL). Od 0 do 16 bireta nema podjelu, ona obično počinje od 16 i ide do 20.5 ili 21.5. Jedan dvostruki mililitar na skali Knudsenove birete odgovara jednom promilu klorida u uzorku mora. Ova bireta se može koristiti za titriranje vode svih oceana i svih mora, s izuzetkom onih vrlo niske slanosti (npr. Baltičkog mora) i ušća rijeka, koji zahtijevaju korištenje običnih bireta.

Schellbachova bireta    →   Schellbach’s burette

Kod bezbojnih tekućina pogreška paralakse izbjegava se upotrebom Schellbachove birete. Ona ima s unutrašnje strane, nasuprot podjeli, utaljenu vrpcu od mliječnog stakla u sredini koje se nalazi plava crta. Razina tekućine vrlo se lako uoči jer plava crta, lomom svjetlosti u meniskusu, dobiva oblik dvostrukog šiljka.

Knudsenova pipeta    →   Knudsen’s pipette

Knudsenova pipeta s automatskom nulom, koju je osmislio danski fizičar Martin Knudsen (1871.-1949.), omogućava brzo i točno pipetiranje stalnog volumena tekućine (morske vode), obično oko 15 mL. Na vrhu pipete nalazi se dvosmjerni ventil C kojim se može uspostaviti protok između tijela pipeta i jedne od grana, A ili B, ili izolirati tijelo pipete od obje grane. Usisavanjem kroz granu B pipeta se puni tekućinom. Okretanjem ventila pipeta se zatvori a ispušta se okretanjem ventila prema grani A (kako bi atmosferski zrak mogao ulaziti u pipetu). Pražnjenje pipete traje oko 30 sekundi. Prije prvog korištenja nova pipeta kalibrira se destiliranom vodom.

klorinitet    →   chlorinity

Klorinitet (simbol Cl) je definiran kao ukupna količina halida (klorida, bromida i jodida) u 1 kg mora, a da su pri tome jodid i bromid zamijenjeni ekvivalentnom količinom klorida. Kako bi se napravio neovisnim o promjenama atomskih masa halida, klorinitet se danas definira kao masa čistog srebra potrebna da se istalože svi kloridi, bromidi i jodidi pomnožena s 0.37285233. Klorinitet se općenito određuje kako bi se izračunala slanost (salinitet) mora.

Klorinitet se određuje Mohrovom metodom, jednom od najstarijih metoda titracije - uveo ju je 1856. njemački kemičar Karl Friedrich Mohr (1806.-1879.), titracijom uzorka mora sa standardnom otopinom srebrovog nitrata (AgNO₃) uz kalijev kromat (K₂CrO₄) kao indikator.

pri tome se uz AgCl talože još i AgBr i AgI.

Problem kod Mhorove titracije je u tome što srebrov nitrat nije primarni standard. Kako bi ovo izbjegao i omogućio da sva mjerenja saliniteta budu usporediva, predsjednik Međunarodnog povjerenstva za istraživanje mora (ICES, International Council for the Exploration of the Sea), danski fizičar Martin Knudsen (1871.-1949.) definirao je kao standard Normalnu vodu (Eau de mer Normale) stalnog sastava s točno određenim klorinitetom (oko 19.38 ‰). Ova voda je potom korištena za standardizaciju otopine srebrova nitrata. Na taj način sva određivanja kloriniteta referirala su se na isti standard što je omogućilo da svi rezultati budu usporedivi. Upotrebom Normalne vode, Knudsenove pipete i birete za analizu te Hidrografskih tablica dobivali su se rezultati točnosti usporedive onima dobivenim gravimetrijom.

Mjerenjem saliniteta i kloriniteta u devet uzoraka mora iz različitih dijelova svijeta Knudsen je, 1889., došao do empirijske formule za određivanje saliniteta:

Ova formula koristila se do 1962., kada je Zajedničko vijeće za oceanografske tablice i standarde (JPOTS, Joint Panel for Oceanographic Tables and Standards) odredilo novu konstantu proporcionalnosti u Knudsenovoj formuli

paralaksa    →   parallax

Paralaksa je prividna promjena položaja promatranog objekta s promjenom mjesta promatrača. Položaj oka kod svih volumetrijskih posuda mora biti u visini meniskusa. U suprotnom paralaksa će uzrokovati pogrešku pri očitavanju položaja meniskusa tekućine u bireti i to pozitivnu pogrešku ako je oko niže a negativnu ako je više od ravnine meniskusa.

tehnička vaga    →   precision balance

Tehničke i analitičke vage su u principu iste konstrukcije a razlikuju se jedino u materijalima i preciznosti izrade. Preciznost tehničkih vaga je manja i kreće se od 0.001 g do 0.1 g ali, za razliku od analitičke vage, mogu vagati predmete težine i do nekoliko kilograma. Klasična tehnička vaga je poluga na čijem je jednom kraku obješena zdjelica na koju se stavlja predmet nepoznate mase a na drugoj zdjelica s odgovarajućom masom utega. Kada je poluga u ravnoteži masa predmeta jednaka je masi utega.

Elektronske tehničke vage na svojoj gornjoj strani obično imaju platformu na koju se stavlja predmet koji se važe. Računalo iz struje kroz zavojnicu potrebne da se kompenzira pomak platforme izračuna težinu predmeta i rezultat prikaže na ekranu. Masa prazne posude može biti spremljena u memoriju računala i automatski oduzeta od mase posude s vaganom tvari.

redukcijsko sredstvo    →   reducing agent

Redukcijsko sredstvo može se definirati na različite načine ovisno o kontekstu u kojem se koristi. Naširoko se koristi kao ime za kemikaliju koja može poslužiti kao elektron-donor. Tako u reakciji:

cink se reducira (dobivajući elektrone) u reakciji s kationima željeza, čime Fe²⁺ automatski djeluje kao redukcijsko sredstvo.

refraktometar    →   refractometer

Refraktometar je optički uređaj za mjerenje indeksa loma. Refraktometar iskorištava činjenicu da se svjetlost različito lomi dok prolazi kroz različite materijale. Može se koristiti za mjerenje saliniteta morske vode ili količine sladora u grožđu. Refraktometri se mogu nabaviti sa ili bez automatske temperaturne kompenzacije (ATC).

Salinitet se refraktometrom mjeri tako da se uzorak stavi na optičku prizmu ispod matiranog poklopca. Svjetlost prolazi kroz uzorak i lomi se ovisno o količini soli u njemu bacajući sjenu na skalu uređaja. Salinitet se kroz okular očita izravno sa skale refraktometra.