KEMIJSKI RJEČNIK

akceleracija    →   acceleration

Ako se brzina materijalne točke mijenja od neke početne vrijednosti, v_p, u početnom trenutku t_p do konačne vrijednosti, v_k, u trenutku t_k, srednja akceleracija, a definira se kao kvocijent promjene brzine, Δv=v_k-v_p, i vremenskog intervala, Δt=t_k-t_p, u kojemu je ta promjena nastala:

Trenutačna akceleracija, a, dobiva se kao granična vrijednost srednje akceleracije kad se Δt približava nuli:

Akceleracija je vektorska veličina. SI jedinica za akceleraciju je m s^-2.

kutna akceleracija    →   angular acceleration

Ako se kutna brzina tijela promijeni od neke početne vrijednosti ω_p, koju ima u početnom trenutku t_p do konačne ω_k, koju ima u trenutku t_k, srednja kutna akceleracija tijela definira se kao kvocijent promjene kutne brzine, Δω, i vremenskog intervala, Δt, u kojemu je ta promjena nastala:

Trenutačna kutna akceleracija, α, dobiva se kao granična vrijednost srednje kutne akceleracije kad se Δt približava nuli:

SI jedinica za kutnu akceleraciju je s^-2.

inercijski referentni sustavi    →   inertial reference frames

Kad se dva referentna sustava gibaju jedan u odnosu na drugi konstantnom brzinom zovemo ih inercijskim referentnim sustavima. Promatrači iz dva inercijska referentna sustava načelno mjere različite brzine nekog objekta koji se giba. Međutim, mjere istu akceleraciju tog objekta. Zakoni fizike moraju biti istog oblika u svim inercijskim sustavima (načelo invarijantnosti).

specifična težina    →   specific weight

Specifična težina (γ) definira se kao omjer težine elementa mase i pripadajućeg mu volumena. Kako je gustoća (srednja) definirana kao omjer mase i volumena, specifična težina može se izraziti i uz pomoć gustoće:

gdje je g gravitacijska akceleracija.

Newtonov zakon gravitacije    →   Newton’s gravitational law

Svaki objekt u svemiru privlači svaki drugi objekt silom (gravitacijska sila, F_G) koja djeluje duž pravca kroz središta objekata, a proporcionalna je umnošku masa objekata i obrnuto proporcionalna kvadratu udaljenosti između njih.

m₁ i m₂ su mase objekata a r je udaljenost između njih. G je univerzalna gravitacijska konstanta a iznosi 6.67•10^-26 N m² kg^-2. Strogo govoreći ovaj zakon vrijedi samo za objekte koje možemo smatrati materijalnim točkama. Inače, gravitacijsku silu treba računati integriranjem sila između različitih elemenata mase. Newtonov zakon gravitacije izveden je iz Keplerovih zakona, koji opisuju gibanje planeta, te uz fizikalnu pretpostavku da je Sunce središte i izvor gravitacijske sile.

Ispravnije je Newtonov zakon gravitacije napisati uz pomoć vektorske jednadžbe:

u kojoj su r₁ i r₂ položajni vektori masa m₁ i m₂.

Gravitacijske sile djeluju na daljinu, što znači da djeluju kroz prostor bez materijalnog dodira među objektima. Newtonov zakon gravitacije izveden je iz Keplerovih zakona za planetarna gibanja, uz fizikalnu pretpostavku da je sunce središte i izvor gravitacijske sile.

Također, svaki se objekt giba u smjeru djelovanja sile koja na njega djeluje, akceleracijom koja je obrnuto proporcionalna masi objekta. Za tijela na površini Zemlje, udaljenost r u izrazu za gravitacijsku silu praktički je jednaka polumjeru Zemlje, R_E. Ako masu tog tijela označimo sa m a masu Zemlje sa R_E, izraz za gravitacijsku silu kojom Zemlja djeluje na tijela na svojoj površini može se ovako napisati

pri čemu je g gravitacijska akceleracija, koja se iako ovisi o geografskoj širini, obično smatra konstantom približne vrijednosti 9.81 m s^-2.