KEMIJSKI RJEČNIK

Nernstova jednadžba za elektrodni potencijal    →   Nernst’s electrode potential equation

Za opću reakciju nekog redoks-sustava

ovisnost elektrodnog potencijala redoks sustava o aktivitetu oksidiranog i reduciranog oblika u otopini daje nam Nernstova jednadžba za elektrodni potencijal:

gdje je E = elektrodni potencijal redoks-sustava

E° = standardni elektrodni potencijal redoks-sustava

R = univerzalna plinska konstanta

T = termodinamička temperatura

F = Faradayeva konstanta

z = broj elektrona koji se izmjenjuju u redoks-reakciji

a_O = aktivitet oksidiranog oblika

a_R = aktivitet reduciranog oblika

n = stehiometrijski koeficijent oksidiranog oblika

m = stehiometrijski koeficijent reduciranog oblika

Newtonov zakon gravitacije    →   Newton’s gravitational law

Svaki objekt u svemiru privlači svaki drugi objekt silom (gravitacijska sila, F_G) koja djeluje duž pravca kroz središta objekata, a proporcionalna je umnošku masa objekata i obrnuto proporcionalna kvadratu udaljenosti između njih.

m₁ i m₂ su mase objekata a r je udaljenost između njih. G je univerzalna gravitacijska konstanta a iznosi 6.67•10^-26 N m² kg^-2. Strogo govoreći ovaj zakon vrijedi samo za objekte koje možemo smatrati materijalnim točkama. Inače, gravitacijsku silu treba računati integriranjem sila između različitih elemenata mase. Newtonov zakon gravitacije izveden je iz Keplerovih zakona, koji opisuju gibanje planeta, te uz fizikalnu pretpostavku da je Sunce središte i izvor gravitacijske sile.

Ispravnije je Newtonov zakon gravitacije napisati uz pomoć vektorske jednadžbe:

u kojoj su r₁ i r₂ položajni vektori masa m₁ i m₂.

Gravitacijske sile djeluju na daljinu, što znači da djeluju kroz prostor bez materijalnog dodira među objektima. Newtonov zakon gravitacije izveden je iz Keplerovih zakona za planetarna gibanja, uz fizikalnu pretpostavku da je sunce središte i izvor gravitacijske sile.

Također, svaki se objekt giba u smjeru djelovanja sile koja na njega djeluje, akceleracijom koja je obrnuto proporcionalna masi objekta. Za tijela na površini Zemlje, udaljenost r u izrazu za gravitacijsku silu praktički je jednaka polumjeru Zemlje, R_E. Ako masu tog tijela označimo sa m a masu Zemlje sa R_E, izraz za gravitacijsku silu kojom Zemlja djeluje na tijela na svojoj površini može se ovako napisati

pri čemu je g gravitacijska akceleracija, koja se iako ovisi o geografskoj širini, obično smatra konstantom približne vrijednosti 9.81 m s^-2.

osmotski tlak    →   osmotic pressure

Osmotski tlak (Π) jest tlak potreban da se očuva osmotska ravnoteža između otopine i čistog otapala odvojenih membranom propusnom samo za otapalo. U idealnim razrijeđenim otopinama

gdje je c_B koncentracija otopljene tvari, R je molarna plinska konstanta a T je temperatura.

Ostwaldov zakon razrjeđenja    →   Ostwald’s dilution law

Ostwaldov zakon razrjeđenja izraz je za ovisnost molarne provodnosti Λ otopine elektrolita o koncentraciji. To se može napisati kao jednadžba pravca

gdje je c koncentracija, K_c je koncentracijska konstanta ravnoteže, i Λ₀ je provodnost kod cΛ = 0. Iz podataka za molarnu provodnost pri raznim koncentracijama može se iz odsječka odrediti Λ₀ a iz nagiba pravca K_c. Ovaj zakon je prvi iznio njemački kemičar Wilhelm Ostwald (1853.-1932.).

električna otpornost    →   resistivity

Električna otpornost (ρ) ili specifični otpor karakteristična je konstanta za svaki materijal. Materijali s niskom otpornošću su dobri vodiči, a s visokom dobri izolatori.

Za vodič jednoličnog profila s površinom A i duljinom L i čiji otpor je R električna otpornost dana je izrazom

Jedinica za električnu otpornost jest Ω m.

Schrodingerova jednadžba    →   Schrodinger equation

Schrödingerova jednadžba osnovna je jednadžba valne mehanike koja, za sustav neovisan o vremenu, ima oblik:

gdje je ψ valna funkcija, V potencijalna energija izražena kao funkcija prostornih koordinata, E ukupna energija, ∇² je Laplaceov operator, h Planckova konstanta i m je masa.

salinitet    →   salinity

Salinitet (S) je mjera za količinu otopljenih soli u morskoj vodi. Salinitet je definiran kao ukupna količina otopljenih soli u morskoj vodi u promilima, ‰, (djelovima na tisuću) kada se svi karbonati pretvore u okside, bromidi i jodidi u kloride i kada se sve organske tvari kompletno oksidiraju.

Klorinitet je najstarija metoda za mjerenje saliniteta koja, temeljem ideje o stalnom omjeru otopljenih komponenti morske vode, pruža uvid u ukupnu količinu otopljenih soli u morskoj vodi mjerenjem koncentracije halida (klorida, bromida i jodida). Odnos između kloriniteta (Cl) i saliniteta dan u Knudsenovim tablicama jest

Ova formula koristila se do 1962., kada je JPOTS (Joint Panel for Oceanographic Tables and Standards) odredilo novu konstantu proporcionalnosti u Knudsenovoj formuli

U međuvremenu, razvoj uređaja za mjerenje električne vodljivosti doveo je do brze, jeftine i precizne metode za određivanja slanosti morske vode. Uveden je Praktični salinitet (S_P) kao zamjena za salinitet dobiven mjerenjem kloriniteta. Skala praktičnog saliniteta (Practical Salinity Scale 1978, PSS-78) definirana je preko K₁₅, odnosno odnosa električne vodljivosti uzorka mora pri t₆₈ = 15 °C i tlaku od jedne standardne atmosfere i otopine kalijevog klorida (KCl) u kojoj je maseni udio KCl točno 0.0324356 (32.4356 g KCl otopljeno je u 1 kg otopine) pri istom tlaku i temperaturi.

Praktični salinitet je bezdimenzijska veličina iako mu ponekad (pogrešno) pripisuju jedinicu "psu". U većini slučajeva može se pretpostaviti da su psu i ‰ sinonimi.

Prosječni salinitet morske vode je 35 ‰, što je oko 35 g soli otopljeno u 1 kg morske vode.

more    →   seawater

More, odnosno morska voda, nezasićena je homogena otopina koja se sastoji od vode kao otapala (96.5 %) i otopljenih soli (3.5 %) te manjih količina partikularne tvari, otopljenih plinova i organskih sastojaka. Veći dio Zemlje pokriven je morskom vodom. Od ukupne površine Zemlje (510 100 000 km²) svjetski oceani prekrivaju skoro 71 % (361 840 000 km²) s prosječnom dubinom od 3 682.2 m.

Gustoća morske vode je, zbog njene slanosti, viša od one čiste vode. Uz to, povećanjem slanosti vode snižava se temperatura ledišta a povisuje temperatura vrelišta mora. Prosječna slanost oceana je 35 ‰, što iznosi oko 35 g čvrste tvari otopljene u 1 kg morske vode. Ispitivanjem koncentracija najzastupljenijih soli u moru utvrđeno je da je njihov relativan odnos u moru konstantan bez obzira na njihovu apsolutnu količinu. Samo šest elemenata i spojeva čine oko 99 % otopljenih soli u moru: klorid (Cl^-), natrij (Na⁺), sulfat (SO₄^2-), magnezij (Mg²⁺), kalcij (Ca²⁺) i kalij (K⁺).

Snellov zakon    →   Snell’s law

Kad zraka svjetlosti pada na granicu između dva prozirna sredstva, dijelom se odbija a dijelom se lomi. Obje zrake, odbijena i lomljena, leže u istoj ravnini kao i upadna zraka.

Kut odbijanja jednak je kutu upada. Kut loma (Θ₂) povezan je s kutom upada (Θ₁) Snellovim zakonom:

n₁ i n₂ su bezdimenzijske konstante - indeksi loma dvaju sredstava.

Tafelov dijagram    →   Tafel plot

Polarizirirana elektroda često daje odnos struje i potencijala po površini i može se aproksimirati sljedećim izrazom:

gdje je η promjena potencijala u strujnom krugu; i gustoća struje; B i i₀ su konstante. B je konstanta poznata kao Tafelov nagib. Ako se ponašanje tog strujnog kruga promatra preko grafa, onda se graf ovih polulogaritamskih vrijednosti zove Tafelova linija, a dijagram se onda zove Tafelov dijagram.