KEMIJSKI RJEČNIK

vanadij    →   vanadium

Vanadij je 1801. godine otkrio A. M. del Rio (Španjolska) te ponovo otkrio Nils Sefstrom (Švedska) 1830. Ime je dobio po skandinavskoj boginji ljepote Vanadis zbog obojenosti njegovih spojeva. To je mekani, sjajni, srebrni metal na čijoj se izloženoj površini formira oksidni film. Otporan je na koroziju, lužine, kloridnu i sulfatnu kiselinu. Reagira s koncentriranim kiselinama, a zagrijan iznad 660 °C brzo oksidira. Nadražuje kožu i oči. Vanadij je prilično rasprostranjen u Zemljinoj kori. Dobiva se iz sulfidnih ruda (V₂S₃ i V₂S₅), karnotita (K(UO₂)₂(VO₄)₂) i vanadinita (Pb₅(VO₄)₃Cl). Oko 80 % proizvodnje vanadija upotrebljava se za legiranje čelika kojem povećava elastičnost, žilavost i tvrdoću. Takav čelik je otporan na koroziju a služi za izradu brzoreznih alata. Također se upotrebljava u legurama titanija i aluminija.

Voltin stup    →   voltaic pile

Voltin stup bio je prvi uređaj koji je proizvodio kontinuiranu električnu struju. Talijanski fizičar Alessandro Volta (1745.-1827.) sastavio ga je 1800. od naizmjenično složenih diskova srebra i cinka odvojenih kartonom namočenim slanom vodom. Svaki sloj povećavao je napon stupa za određeni fiksni iznos.

prijenosna pipeta    →   volumetric pipette

Prijenosne (pune, trbušaste, volumetrijske) pipete upotrebljavaju se u volumetrijskoj analizi kada je potrebno točno uzeti manji volumen otopine uzorka ili reagensa. Gornja cijev prijenosne pipete ima na sebi prstenastu oznaku (marku) koja nam označava njen nazivni volumen. Oznaka temperature ima prefiks TD (to deliver) ili Ex (lat. iz) što znači da je pipeta baždarena na istjecanje ili izlijevanje tekućine. Usisavanjem (ustima, propipetom ili vodenom sisaljkom) povuče se tekućina malo iznad oznake i otvor pipete zatvori vrškom kažiprsta. Obriše se vanjska stjenka pipete i laganim popuštanjem kažiprsta tekućina se ispusti do oznake. Oznaka mora biti tangenta na donji rub meniskusa tekućine. Pipeta se prazni tako da maknemo kažiprst i pustimo da tekućina slobodno isteče, sačekamo još 15 s i na kraju lagano povučemo vrhom pipete po stjenci posude. Zabranjeno je ispuhivati pipetu.

boca štrcaljka    →   wash bottle

Plastična boca štrcaljka jest boca načinjena od polietilena niske gustoće (LDPE). Stiskanjem boce njen sadržaj snažnim mlazom izlazi kroz usku cjevčicu na vrhu boce.

Staklena boca štrcaljka jest boca opremljena s dvije staklene cijevi koje prolaze kroz čep. Duža od njih ide do dna boce a druga završava neposredno ispod čepa. Puhanjem u kraću cijevi može se mlazom vode koji izlazi iz druge cijevi nešto oprati ili isprati, primjerice talog na filtar papiru.

Wilsonova komora    →   Wilson’s chamber

Wilsonova komora služi za otkrivanje radioaktivnog zračenja. Wilsonova komora ima stakleni cilindar napunjen zrakom zasićenim vodenom parom. Radioaktivno zračenje na svom putu ionizira molekule plina koje onda služe kao središta kondenzacije vodene pare u vrlo sitne kapljice koje pokazuju Tyndallov efekt, tj. vide se kao svijetli trag.

iterbij    →   ytterbium

Iterbij je 1878. godine otkrio Jean de Marignac (Francuska). Ime je dobio po švedskom selu Ytterby gdje je pronađen mineral gadolinit iz kojeg je prvi put izdvojen. To je mekani, srebrno bijeli metal. Sporo oksidira na suhom zraku. Sporo reagira s vodom ali se dobro otapa u razrijeđenim mineralnim kiselinama. Prah je zapaljiv. Glavni izvor teških lantanoida je gadolinit (Y, Ce, Cr, Be, Fe silikat), euksenit (sadrži Y, Ce, Er, Nb, Ti, U) i ksenotim (YPO₄ s nešto Th i lakih lantanoida). Nalaze se i u monacitnim pijescima. Koristi se za poboljšavanje mehaničkih svojstava nehrđajučih čelika.

itrij    →   yttrium

Itrij je 1843. godine otkrio Carl Gustaf Mosander (Švedska). Ime je dobio po švedskom selu Ytterby gdje je pronađen mineral gadolinit iz kojeg je prvi put izdvojen. To je mekani, srebrno bijeli metal čija se izložena površina prekrije oksidnim filmom. Smješta se u skupinu metala rijetkih zemalja skupa s lantanoidima. Lako reagira s kisikom iz vode dajući vodik. Prah je zapaljiv. Dobiva se iz ksenotima (YPO₄), gadolinita (Y, Ce, Cr, Be, Fe silikat) i euksenita (sadrži Y, Ce, Er, Nb, Ti, U). Koristi se kod izrade TV-prijemnika u boji.

zeolit    →   zeolite

Zeoliti su prirodni ili sintetički hidratizirani aluminosilikati s otvorenom trodimenzionalnom kristalnom strukturom, sačinjenoj od aluminijevih, silicijevih i kisikovih atoma u čijim se porama nalaze molekule vode. Voda se može istjerati zagrijavanjem i zeolit može zatim apsorbirati druge molekule odgovarajuće veličine. Zeoliti se koriste za razdvajanje smjesa selektivnom apsorpcijom i kao prirodni ionski izmjenjivači za mekšanje vode.

T-S dijagram    →   T-S diagram

Prikazivanje podataka o temperaturi (T) i slanosti (S) mora pomoću T-S dijagrama jednostavan je ali moćan alat koji se koristi kod istraživanja gustoće, miješanja i cirkulacije mora i oceana. Na ordinatu je nanesena temperatura u Celzijevim stupnjevima a na apscisu salinite u jedinicama praktičnog saliniteta (PSU). Ucrtane linije predstavljaju plohe iste gustoće (izopikne). Gustoća je jedan od najvažnijih parametara koji određuju dinamička svojstva mora i oceana i glavni je pokretač stalnih strujanja mora i oceana (u horizontalnom i vertikalnom smjeru).

Schrotterova aparatura za određivanje CO2    →   Schrotter apparatus for determination of CO2

Schrötterova aparatura za razgradnju (Schrötterov alkalimetar) koristi se za određivanje sadržaja karbonata u uzorcima vapnenca, gipsa, dolomita ili prašak za pecivo metodom gubitka težine. Aparaturu je osmislio 1871. austrijski kemičar Anton Schrötter von Kristelli (1802.-1875.). Težina ispunjene aparature manja je od 75 g (aparatura je visoka samo 16 cm) tako da se može vagati na analitičkoj vagi.

Procedura: U tikvicu C se kroz otvor D ubaci oko 0.5 g praškastog karbonatnog uzorka. Kolona za sušenje A napuni se do polovice koncentriranom sumpornom kiselinom (H₂SO₄) a lijevak B otopinom klorovodične kiseline (w(HCl) = 15 %). Sve zajedno se izvaže. Skinu se čepovi s oba dijela i polako, kapanjem, ispusti se HCl na uzorak. Iz razvijenog CO₂ ukloni se voda prolaskom kroz koncentriranu H₂SO₄ u posudi A i suhi CO₂ ispisti se u atmosferu. Kad se prestane razvijati CO₂ tikvica se zagrije do otprilike 80 °C kako bi se istjerao sav zaostali CO₂. Kroz gornji dio kolone za sušenje A lagano se isisava zrak pomoću vodene sisaljke sve dok se tikvica ne ohladi na sobnu temperaturu. Vrate se svi čepovi na svoje mjesto te se ponovno izvaže cijela aparatura. Gubitak mase jednak je količini ugljikovog dioksida oslobođenoj iz karbonata.