Histidin je nabijena aminokiselina s baznim pobočnim lancem. To je esencijalna aminokiselina koju ljudski organizam ne može sintetizirati te se mora unijeti preko hrane. Konstanta imidazolnog lanca histidina je otprilike 6 što znači da mala promjena pH fiziološke otopine može promijeniti njen naboj. Protonirani imidazol ponaša se kao kiselina a neprotonirani kao baza. Histidin se često sreće kao ligand u kompleksima željeza i cinka.
Hibridne orbitale predstavljaju istovrsne orbitale nastale miješanjem različitih atomskih orbitala. Broj nastalih orbitala jednak je broju atomskih orbitala. Primjerice, kod sp3 hibridizacije dolazi do miješanja jedne s orbitale s tri p orbitale pri čemu nastaju četiri nove orbitale iste energije, manje od energije p ali veće od energije s orbitale.
Hibridizacija atomskih orbitala je postupak u kojem se linearnim kombiniranjem valnih funkcija energijski bliskih orbitala stvaraju nove hibridne valne funkcije. Novonastale orbitale su hibridi originalnih i imaju svojstva (oblik, veličinu i energiju) koja se nalaze negdje između svojstava orbitala iz kojih su nastale.
Hidratacija je proces vezanja molekula vode na ione ion-dipolnom vezom. Ioni u vodenoj otopini nalaze se obavijeni slojem molekula vode. Hidrataciju nekog spoja A+B- možemo prikazati
Hidratacijom se oslobađa toplina hidratacije koja je to veća što je ion jače hidratiziran.
Vodik je 1766. godine otkrio Sir Henry Cavendish (Engleska). Ime mu je dao Lavoisie od grčkih riječi hydro što znači voda i genes što znači tvoriti. To je plin bez boje i mirisa, netopljiv u vodi. Lako difundira kroz sve materijale. Zapaljiv je i pravi eksplozivne smjese u zraku. Zapaljen na zraku gori svijetlim vrućim plamenom dajući vodenu paru. Na povišenoj temperaturi lako se spaja s kisikom, sumporom i halogenim elementima. Procjenjuje se da 90 % svih atoma, odnosno skoro 3/4 mase svemira, otpada na vodik. Sve zvijezde, pa i Sunce, sastavljene su uglavnom od vodika (w>90 %). Vodik se u prirodi rijetko nalazi u elementarnom stanju, samo u višim slojevima atmosfere ili u vulkanskim plinovima. Uglavnom je vezan u spojevima od kojih su najrašireniji voda (H2O), amonijak (NH3) i razni organski spojevi. Čisti vodik se najčešće dobiva elektrolizom vode. Laboratorijski se dobiva reakcijom sulfatne kiseline i elementarnog cinka. Industrijski se dobiva prevođenjem vodene pare preko užarenog koksa. Upotrebljava se za sintezu amonijaka, hidriranje ugljena i ulja, proizvodnju kloridne kiseline i kao redukcijsko sredstvo.
Vodikova veza formira se između atoma vodika i nekog elektronegativnog atoma te se označava isprekidanom crticom H-X---H-B. U molekuli vode dva su vodikova atoma međusobno tako raspoređena da zatvaraj kut od 105°. Svaki atom vodika ima slab pozitivan naboj a kisik negativan. Nastali dipoli uzajamno se elektrostatski privlače. Vodikova veza jaka je otprilike kao jedna desetina σ-veze a dvostruko je duža od nje.
Hidroliza je kemijska reakcija u kojoj voda reagira s drugom tvari pri čemu nastaju dvije ili više novih tvari. To uključuje ionizaciju molekula vode kao i cijepanje spoja hidrolizom, primjerice
Primjeri su pretvaranje škroba u glukozu pomoću vode u prisutnosti odgovarajućih katalizatora i reakcije iona otopljenih soli s vodom pri čemu nastaju različiti produkti, kao na primjer kiseline, kompleksni ioni, itd.
Hidroliza je proces suprotan neutralizaciji i esterifikaciji.
Hipsometrijska krivulja (ili hipsografska krivulja) pokazuje koliki je udio pojedinih visina (na kopnu) i dubina (na moru) na Zemlji. Pojam potječe od grčke riječi hypsos što znači visina. Dio krivulje koji pokazuje presjek dna oceana ima posebno ime i naziva se batimetrijska krivulja.
Horizontalne isprekidane linije označavaju prosječnu visinu kontinenata (840 m nadmorske visine) i prosječnu dubinu oceana (3.800 metara ispod razine mora). Kad bi se sve kopno iznad morske razine (zeleno) nasulo u more oceani bi i dalje bili prosječno 3 km duboki.
Indikator je tvar koja u otopini daje vidljivu promjenu (obično promjenu boje) u prisutnosti kemijske vrste. Koriste se za označavanje završetka kemijske reakcije. Indikatori se dijele prema vrstama kemijskih reakcija u kojima se primjenjuju (kiselo-lužnate, redoks, taložne, kompleksirajuće i adsorpcijske).
Kiselo-bazni indikatori su spojevi, kao npr. fenolftalein i metil oranž, koji reverzibilno mijenjaju boju ovisno o tome je li otopina kisela ili bazna. Oksidacijsko-redukcijski indikatori su tvari koje reverzibilno mijenjaju boju između svog oksidiranog i reduciranog oblika.
Indikatorska elektroda je radna elektroda u nekim klasičnim dvoelektrodnim sustavima, npr. u potenciometriji. Potencijal indikatorske elektrode u odnosu na referentnu elektrodu posljedica je koncentracije (točnije aktiviteta) ispitivane vrste u otopini.
Generalić, Eni. "Rare earth elements." Englesko-hrvatski kemijski rječnik & glosar. 29 June 2022. KTF-Split. {Datum pristupa}. <https://glossary.periodni.com>.
Glosar
Periodni sustav