KEMIJSKI RJEČNIK

jaki elektrolit    →   strong electrolyte

Jaki elektroliti su oni elektroliti koji u vodenim otopinama potpuno disociraju na svoje ione i koji dobro provode električnu struju.

slaba kiselina    →   weak acid

Slabe kiseline jesu kiseline koje nepotpuno disociraju u vodenoj otopini. Octena kiselina je primjer slabe kiseline koja disocira prema reakciji

slaba baza    →   weak base

Slaba baza samo djelomično disocira na ione u otopini. Slabe baze su i slabi elektroliti. Amonijak je primjer slabe baze koji disocira prema reakciji

destilacija    →   distillation

Destilacija je postupak koji služi za odjeljivanje ili prečišćavanje komponenti iz njihovih smjesa. Tekućina se zagrijava na temperaturu vrenja a nastale se pare kondenziraju i prikupljaju (destilat). U parnoj fazi ima više lakše hlapljive komponente nego u tekućoj fazi, u kojoj raste sadržaj komponente s višim vrelištem. Parcijalni tlak pojedine komponente ovisi o koncentraciji te komponente u smjesi i definiran je Raoultovim zakonom. Za odvajanje tekućina bliskog vrelišta provodimo frakcijsku destilaciju U tvari osjetljivih na povišenu temperaturu upotrebljava se vakuumska destilacija (sniženjem tlaka snižava se vrelište smjese).

slabi elektrolit    →   weak electrolyte

Slabi elektroliti su oni elektroliti koji u vodenim otopinama samo djelomično disociraju na ione i koji su u ravnoteži s nedisociranim molekulama. Njihove vodene otopine slabo provode električnu struju. Npr. acetatna kiselina samo djelomično disocira pa otopina acetatne kiseline sadrži molekule acetatne kiseline, vodikove ione i acetatne ione.

Zemljina kora    →   Earth’s crust

Zemljina kora je vanjski površinski sloj planeta Zemlje iznad Mohorovićeva diskontinuiteta. Prosječna debljina Zemljine kore iznosi 35 km na kontinentima i oko 7 km ispod oceanskog dna. Približni sastav joj je:

elektroliti    →   electrolytes

Elektroliti su tvari koje rastaljene ili otopljene u vodi provode električnu struju. Taljenjem ili otapanjem disociraju na električki nabijene čestice (ione) koje provode električnu struju. Pri prolazu električne struje dolazi do prijenosa materije. Pozitivno nabijene čestice (kationi) putuju prema negativnom polu (katodi) a negativno nabijene čestice (anioni) putuju prema pozitivnom polu (anodi). Tekući metali obično se ne smatraju elektrolitima. Krute ionske vodiče (npr. natrijev sulfid) također ubrajamo u elektrolite. Ovisno o tome kako provode električnu struju tvari možemo podijeliti na jake elektrolite, slabe elektrolite i neelektrolite.

pjena    →   foam

Pjene su dispergirani plinovi u tekućinama ili čvrstim tvarima. Plinski mjehurići mogu biti različitih veličina od koloidnih do makroskopskih (npr. mjehurići od sapunice). Kruh i spužvasta guma primjer su čvrstih pjena. Tekuće se pjene upotrebljavaju u sredstvima za gašenje požara, kremama za brijanje i sl. Pjene se mogu pripremiti mehaničkim ubacivanjem zraka što se često koristi u prehrambenoj industriji, primjerice pri proizvodnji sladoleda.

fruktoza    →   fructose

Fruktoza (voćni šećer) je ketoheksoza (šećer sa šest atoma ugljika i keto funkcionalnom skupinom) koja se može naći u voću i medu. Glukoza i fruktoza imaju istu molekularnu formulu, C₆H₁₂O₆, ali različitu strukturu. Čista fruktoza je bijela kristalinična krutina bez mirisa i po okusu je najslađi od svih šećera. Ako se fruktoza poveže glikozidnom vezom s glukozom nastaje disaharid saharoza (obični šećer). Polimerizacijom fruktoze nastaje polisaharid inulin. Stari naziv levuloza potječe od toga što fruktoza zakreće ravninu polarizirane svjetlosti u lijevo (za razliku od glukoze koja ju zakreće u desno).

glukoza    →   glucose

Glukoza (grožđani šećer, krvni šećer) ugljikohidrat je iz skupine monosaharida ili jednostavnih šećera kemijske formule C₆H₁₂O₆. Stari naziv dekstroza potječe od toga što glukoza zakreće ravninu polarizirane svjetlosti u desno. Prema broju ugljikovih atoma u svojoj molekuli glukoza je heksoza, a prema funkcionalnoj skupini aldoza (aldoheksoza). Glukoza je najrasprostranjeniji šećer u prirodi. Slobodna se nalazi u raznom voću i medu a vezana u disaharidima (saharozi, maltozi, laktozi), polisaharidima (škrobu, glikogenu, celulozi) i raznim drugim spojevima. Kod čovjeka se može naći slobodna u krvi ili kao rezerva pohranjena u jetri i mišićima u obliku glikogena.

Glukozu sintetiziraju biljke procesom fotosinteze i pohranjuju u polimernom obliku kao škrob. U probavnom sustavu škrob se hidrolizira u glukozu koja se zatim iskorištava u stanicama za dobivanje energije. Ukupno se iz jedne molekule glukoze može dobiti 36 molekula ATP-a.

Zbog tetraedarskih kutova koje čine veze među ugljikovim atomima, molekula glukoze može zauzeti takvu konformaciju da hidroksilna skupina vezana na petom ugljikovom reagira s karbonilnom skupinom pri čemu nastaje poluacetal, odnosno šesteročlani heterociklički prsten. Time se javlja još jedan asimetrični centar na atomu C-1, tako da D-glukoza može postojati u dva oblika, kao α-D-glukopiranoza i β-D-glukopiranoza. Ta su dva ciklička oblika u ravnoteži, tj. oni mogu preći jedan u drugog preko aldehidnog oblika.