KEMIJSKI RJEČNIK

jednadžba stanja    →   equation of state

Jednadžba stanja funkcionalna je povezanost tlaka, volumena i termodinamičke temperature. Za idealne plinove vrijedi jednadžba:

gdje je p tlak, V molarni volumen, T temperatura a R opća plinska konstanta s vrijednošću 8.314 JK^-1mol^-1.

farad    →   farad

Farad (F) je izvedena SI jedinica električnog kapaciteta. Definirana je kapacitetom kondenzatora koji se nabije elektricitetom jednog kulona kad se na njegove elektrode stavi napon jednog volta (F = C/V). Ime je dobila u čast britanskog znanstvenikg M. Faradaya (1791.-1867.).

kemijsko oružje    →   chemical weapons

Konvencija o kemijskom oružju u članku 2, odlomak 1 definira kemijsko oružje kao:

Kemijsko oružje znače sljedeće, zajedno ili posebno:

(a) Bojni otrovi i njihovi prekurzori, izuzev kad su namijenjeni za svrhe koje nisu zabranjene ovom konvencijom, tako dugo dok su tipovi i količine u skladu s tim svrhama;

(b) Vojna oprema i uređaji, posebno dizajnirani da izazovu smrtnu ili drugu ozljedu otrovnim svojstvima tih bojnih otrova specificirani su u podparagrafu, koji bi bili objavljeni kao rezultat upotrebe takve vojne opreme i uređaja;

(c) bilo koja oprema specijalno namijenjena za direktnu upotrebu vojne opreme i uređaja koji su specificirani u podparagrafu (b).

klor    →   chlorine

Klor je 1774. godine otkrio Carl William Scheele (Švedska). Ime je dobio od grčke riječi chloros što znači žutozelen. To je žuto-zeleni, gust, nadražujući plin iritirajućeg mirisa koji se dobro otapa u vodi. U prirodi ga nema slobodnog i javlja se skoro isključivo u obliku klorida. Klor je otrovan plin koji, ako se udiše, izaziva kašalj i nagriza organe za disanje. Pri dužem udisanju dovodi do smrti. Jako nadražuje kožu pri kontaktu. Klor je u velikim količinama prisutan u morskoj vodi. U prirodi se nalazi kao kamena sol (NaCl), silvin (KCl). Industrijski se proizvodi isključivo elektrolizom koncentrirane otopine natrij klorida. Upotrebljava se za dezinfekciju, bijeljenje i sintezu različitih spojeva.

kobalt    →   cobalt

Kobalt je 1735. godine otkrio Georg Brand (Njemačka). Ime je dobio po njemačkom duhu koji čuva metale u zemlji - kobold ili od grčke riječi cobalos što znači rudnik. To je srebrno-plavi, sjajni, tvrdi metal koji zajedno sa željezom i niklom čini trijadu željeza. Površina mu je stabilna na zraku sve do 300 °C. Otapa se u kiselinama dok s lužinama praktički ne reagira. S koncentriranom nitratnom kiselinom kobalt prelazi u pasivno stanje. Feromagnetičan je sve do 1150 °C. Kobaltove para ili prašina i njegovi spojevi su toksični. U Zemljinoj kori javlja se u obliku arsenida i sulfida kao kobaltit (CoAs₂·CoS₂) i smaltit (CoS₂). Kobalt se obično dobiva kao nusproizvod pri preradi ruda bakra i nikla. Uglavnom se upotrebljava u metalurgiji za izradu legura otpornih na koroziju i legura za permanentne magnete. Kobalt-60 je umjetni izotop koji se koristi u medicini kao izvor gama zračenja.

teorija sudara    →   collision theory

Teorija sudara je teorija koja objašnjava kako se događaju kemijske reakcije i zašto se mijenja brzina reakcije. Da bi se reakcija dogodila moraju se molekule reaktanta sudariti. Samo dio sudara, uspješni sudari, uzrokuje kemijske promjene. Uspješni sudari imaju dovoljno energije (aktivacija energija) u trenutku sudara da prekinu postojeće veze i stvore nove veze, stvarajući reakcijske produkte. Povećavanje koncentracije reaktanata i povišenje temperature povećava broj sudara, odnosno dovodi do povećanja brzine reakcije.

Fickov zakon    →   Fick’s law

Fickov zakon kaže da je tok difundirajuće tvari J proporcionalan koncentracijskom gradijentu

gdje je D koeficijent difuzije.

filtar    →   filter

Filtar je naprava za odjeljivanje krutih čestica iz tekućina i plinova. Najjednostavniji laboratorijski filtar za tekućine je lijevak s konusnim papirom (filtar papir). Također se kao filtri koriste kontejneri s poroznom bazom od sinter-stakla.

klorinitet    →   chlorinity

Klorinitet (simbol Cl) je definiran kao ukupna količina halida (klorida, bromida i jodida) u 1 kg mora, a da su pri tome jodid i bromid zamijenjeni ekvivalentnom količinom klorida. Kako bi se napravio neovisnim o promjenama atomskih masa halida, klorinitet se danas definira kao masa čistog srebra potrebna da se istalože svi kloridi, bromidi i jodidi pomnožena s 0.37285233. Klorinitet se općenito određuje kako bi se izračunala slanost (salinitet) mora.

Klorinitet se određuje Mohrovom metodom, jednom od najstarijih metoda titracije - uveo ju je 1856. njemački kemičar Karl Friedrich Mohr (1806.-1879.), titracijom uzorka mora sa standardnom otopinom srebrovog nitrata (AgNO₃) uz kalijev kromat (K₂CrO₄) kao indikator.

pri tome se uz AgCl talože još i AgBr i AgI.

Problem kod Mhorove titracije je u tome što srebrov nitrat nije primarni standard. Kako bi ovo izbjegao i omogućio da sva mjerenja saliniteta budu usporediva, predsjednik Međunarodnog povjerenstva za istraživanje mora (ICES, International Council for the Exploration of the Sea), danski fizičar Martin Knudsen (1871.-1949.) definirao je kao standard Normalnu vodu (Eau de mer Normale) stalnog sastava s točno određenim klorinitetom (oko 19.38 ‰). Ova voda je potom korištena za standardizaciju otopine srebrova nitrata. Na taj način sva određivanja kloriniteta referirala su se na isti standard što je omogućilo da svi rezultati budu usporedivi. Upotrebom Normalne vode, Knudsenove pipete i birete za analizu te Hidrografskih tablica dobivali su se rezultati točnosti usporedive onima dobivenim gravimetrijom.

Mjerenjem saliniteta i kloriniteta u devet uzoraka mora iz različitih dijelova svijeta Knudsen je, 1889., došao do empirijske formule za određivanje saliniteta:

Ova formula koristila se do 1962., kada je Zajedničko vijeće za oceanografske tablice i standarde (JPOTS, Joint Panel for Oceanographic Tables and Standards) odredilo novu konstantu proporcionalnosti u Knudsenovoj formuli

koloid    →   colloid

Koloidi su sustavi dvije ili više faza u kojima najmanje jedna faza ima čestice dimenzija između 1 nm i 1 μm (10^-9 m – 10^-6 m). Dimenzije čestica, više od prirode čestica, karakteriziraju koloide. Koloidne čestice se ne mogu odijeliti filtriranjem jer su premalene i prolaze kroz pore filtar papira. Zbog malih dimenzija i male mase koloidne čestice se ne talože, već lebde u otopini, praveći koloidnu otopinu. Takva je otopina naizgled bistra, ali za razliku od prave otopine pokazuje Tyndallov efekt. Koloidne čestice mogu adsorbirat ione iz otopine čime nastaju koloidni ioni. Makromolekule (npr. bjelančevine) donja su granica veličine koloidnih čestica a čestice koje se još ne mogu vidjeti optičkim mikroskopom gornja su granica.

Koloidne čestice mogu biti plinovite, tekuće ili čvrste. Dijelimo ih na:

sole - disperzije čvrstih čestica u tekućini

emulzije - disperzije tekućine u tekućini

gelove - koagulirani oblik koloidnih sustava

aerosole - disperzije čvrstih ili tekućih čestice u plinu

pjene - disperzije plinova u tekućinama ili čvrstim tvarima

U prirodi ima veoma mnogo koloida, a mnoge tvari već po veličini svojih molekula pripadaju koloidima kao što su škrob ili bjelančevine.

Koloidi se mogu pripremiti disperzijom većih čestica ili kondenzacijom molekulskih otopina.