KEMIJSKI RJEČNIK

sp3 hibridna orbitala    →   sp3 hybrid orbital

sp³ hibridna orbitala jest orbitala nastala linearnom kombinacijom jedne s i tri p orbitale usporedive energije (kao što su 2s i 2p orbitale) u istom atomu. Četiri sp³ hibridne orbitale usmjerene su prema uglovima tetraedra i međusobno zatvaraju kut od 109.5°.

spektrofotometar    →   spectrophotometer

Spektrofotometar je instrument koji služi za mjerenje količine svjetla koju apsorbira uzorak.

Apsorpcija svjetlosti kroz otopine može se matematički opisati Beer-Lambertovim zakonom

gdje je A apsorbancija na danoj valnoj duljini svjetlosti, ε je molarni apsorpcijski (ekstinkcijski) koeficijent (L mol^-1 cm^-1), svojstven svakoj molekulskoj vrsti i ovisan o valnoj duljini svjetlosti, b je duljina puta svjetlosti kroz uzorak (cm) a c je koncentracija tvari u otopini (mol L^-1).

stereoizomer    →   stereoisomer

Stereoizomeri su spojevi identične kemijske građe ali različitog rasporeda atoma ili grupa u prostoru. Mogu biti optički (enantiomeri ili zrcalni izomeri) i geometrijski izomeri (cis-trans).

škrob    →   starch

Škrob C₆H₁₀O5)_x je polisaharid koji biljke koriste za skladištenje molekula glukoze. Nakuplja se u plodovima, sjemenkama, gomoljima i korijenju. Škrob je smjesa dvaju različitih polimera, amiloze (oko 20 %) i amilopektina (oko 90 %). Amiloza je netopljiva u hladnoj vodi, dok je amilopektin topljiv. Amiloza se sastoji od nekoliko stotina ostataka glukoze međusobno povezanih α(1→4)-glikozidnim vezama. Amilaza s jodom daje karakteristično intenzivno ljubičasto obojenje. Amilopektin je razgranati polimer sastavljen od dugog lanca, od nekoliko tisuća, ostataka glukoze međusobno povezanih α(1→4)-glikozidnim vezama i pobočnih lanaca koji su s njima povezani α(1→6)-glikozidnim vezama (prosječno na svakih 25 ostataka glukoze). Amilopektin s jodom daje blijedocrveno obojenje.

Probava škroba započinje u ustima djelovanjem amilaze, probavnog enzima prisutnog u slini. Razgradnja se nastavlja u tankom crijevu enzimima što ih izlučuje gušterača. Konačni produkt, molekule glukoze, apsorbiraju se u krvotok i prenose do jetre. Glikozidaze su u svom djelovanju jako specifične. One mogu hidrolizirati α-glikozidnu vezu u škrobu i glikogenu ali ne i β-glikozidnu vezu u celulozi. Škrob je važan sastojak u prehrani a široko se upotrebljava i u proizvodnji ljepila, farmaciji i medicini.

strukturna formula    →   structural formula

Strukturna formula je dvodimenzijski prikaz rasporeda atoma u molekuli. Atomi su prikazani simbolima, a kovalentne veze linijama. Simbol za ugljik često se ne prikazuje.

šećer    →   sugar

Šećeri su skupina u vodi topljivih ugljikohidrata relativno niske molekularne mase i karakterističnog slatkog okusa. Skupinu čine uglavnom monosaharidi (glukoza, fruktoza, galaktoza), disaharidi (saharoza, laktoza, maltoza) i trisaharidi (rafinoza). Mnogi od njih se često nalaze u prirodi i nose imena koja odražavaju odakle su prvi put izolirani. Primjerice glukoza je također poznata i kao grožđani šećer, fruktoza kao voćni šećer, laktoza kao mliječni šećer a maltoza kao sladni šećer. U svakodnevnoj upotrebi ime šećer se obično odnosi na saharozu (obični stolni šećer iz šećerne trske ili šećerne repe).

toplinsko rastezanje    →   thermal expansion

Toplinska ekspanzija je promjena dimenzija nekog materijala uzrokovana promjenom temperature. Sva tijela mijenjaju dimenzije s promjenom temperature. Promjena bilo koje linearne dimenzije tijela, ΔL, dana je izrazom

u kojem je α koeficijent linearnog rastezanja, L_o je početna ili referentna dimenzija pri temperaturi T_o (referentnoj temperaturi) a ΔT je promjena temperature koja uzrokuje promjenu dimenzije.

Promjena volumena uzorka čvrstog tijela ili tekućine, ΔV, dana je, pak, izrazom

u kojemu je γ koeficijent volumnog rastezanja, V_o je volumen uzorka pri temperaturi T_o a ΔV jest promjena volumena u temperaturnom intervalu ΔT. Za izotropne tvari, koeficijent volumnog rastezanja može se izračunati uz pomoć koeficijenta linearnog rastezanja: γ = 3α.

termometar    →   thermometer

Termometri su sprave za mjerenje temperature. Linearno i volumensko toplinsko rastezanje makroskopska su svojstva tvari i lakše su mjerljiva od mikroskopskih svojstava, kojima se definira temperatura. Stoga se mjerenjem tih svojstava može odrediti temperatura. Termometri koji se zasnivaju na toplinskom rastezanju tvari su sekundarni instrumenti: moraju se baždariti, tako da se usporede s nekim standardnim termometrom. U termometru s tekućinom, živa ili alkohol se nalaze u staklenoj posudici. Povećanjem temperature povećava se volumen tekućine, što uzrokuje podizanje tekućine uskom kapilarnom cjevčicom. Visina razine tekućine u cjevčici je mjera temperature. Živinim termometrom mjere se temperature između -39 °C i 300 °C. Niže temperature mjere se alkoholnim termometrom. Bimetalni termometri imaju spiralnu oprugu sastavljenu od dva metala, različitih koeficijenata linearnog rastezanja. Promjenom temperature metali se različito produžuju pa se savijanje spirale prenosi na kazaljku, čiji otklon je mjera temperature.

treonin    →   threonine

Treonin je neutralna aminokiselina s polarnim pobočnim lancem. To je jedna od dvije aminokiseline koje sadrže hidroksilnu skupinu u pobočnom lancu (druga je serin). Za razliku od serina treonin ima sekundarnu hidroksilnu skupinu. Kako ima dva kiralna središta može imati četiri stereoizomera. Treonin je mjesto na kojem dolazi do fosforilacije i glikolizacije što je važno za regulaciju enzima i staničnu signalizaciju. Treonin je esencijalna aminokiselina koju ljudski organizam ne može sintetizirati te se mora unijeti hranom.

• Kratice: Thr, T
• IUPAC ime: 2-amino-3-hidroksibutanska kiselina
• Molekularna formula: C₄H₉NO₃
• Molekularna masa: 119.12 g/mol

toksin    →   toxin

Toksini su specifični i veoma učinkoviti otrovi koje proizvode živi organizmi. Obično se sastoje od aminokiselinskog lanca čija molekulska težina varira od nekoliko stotina (peptidi) do nekoliko stotina tisuća (bjelančevine). Oni, također, mogu biti i niskomolekularni organski spojevi. Toksine proizvode brojnih organizmi, primjerice bakterije, gljivice, alge ili biljke. Mnogi su od njih ekstremno otrovni; toksičnost im je i za nekoliko redova veličina veća od živčanih bojnih otrova. Botulin, toksin koji proizvodi bakterija Clostridium botulinum, najotrovnija je poznata tvar.