Rayleighovo rasipanje je raspršivanje svjetla na česticama koje su mnogo manje od valne duljine svjetla.
Krivulja brzine reakcije grafički je prikaz promjene količine reaktanata u ovisnosti o vremenu.
Klorinitet (simbol Cl) je definiran kao ukupna količina halida (klorida, bromida i jodida) u 1 kg mora, a da su pri tome jodid i bromid zamijenjeni ekvivalentnom količinom klorida. Kako bi se napravio neovisnim o promjenama atomskih masa halida, klorinitet se danas definira kao masa čistog srebra potrebna da se istalože svi kloridi, bromidi i jodidi pomnožena s 0.37285233. Klorinitet se općenito određuje kako bi se izračunala slanost (salinitet) mora.
Klorinitet se određuje Mohrovom metodom, jednom od najstarijih metoda titracije - uveo ju je 1856. njemački kemičar Karl Friedrich Mohr (1806.-1879.), titracijom uzorka mora sa standardnom otopinom srebrovog nitrata (AgNO3) uz kalijev kromat (K2CrO4) kao indikator.
pri tome se uz AgCl talože još i AgBr i AgI.
Problem kod Mhorove titracije je u tome što srebrov nitrat nije primarni standard. Kako bi ovo izbjegao i omogućio da sva mjerenja saliniteta budu usporediva, predsjednik Međunarodnog povjerenstva za istraživanje mora (ICES, International Council for the Exploration of the Sea), danski fizičar Martin Knudsen (1871.-1949.) definirao je kao standard Normalnu vodu (Eau de mer Normale) stalnog sastava s točno određenim klorinitetom (oko 19.38 ‰). Ova voda je potom korištena za standardizaciju otopine srebrova nitrata. Na taj način sva određivanja kloriniteta referirala su se na isti standard što je omogućilo da svi rezultati budu usporedivi. Upotrebom Normalne vode, Knudsenove pipete i birete za analizu te Hidrografskih tablica dobivali su se rezultati točnosti usporedive onima dobivenim gravimetrijom.
Mjerenjem saliniteta i kloriniteta u devet uzoraka mora iz različitih dijelova svijeta Knudsen je, 1889., došao do empirijske formule za određivanje saliniteta:
Ova formula koristila se do 1962., kada je Zajedničko vijeće za oceanografske tablice i standarde (JPOTS, Joint Panel for Oceanographic Tables and Standards) odredilo novu konstantu proporcionalnosti u Knudsenovoj formuli
Koloidi su sustavi dvije ili više faza u kojima najmanje jedna faza ima čestice dimenzija između 1 nm i 1 μm (10-9 m – 10-6 m). Dimenzije čestica, više od prirode čestica, karakteriziraju koloide. Koloidne čestice se ne mogu odijeliti filtriranjem jer su premalene i prolaze kroz pore filtar papira. Zbog malih dimenzija i male mase koloidne čestice se ne talože, već lebde u otopini, praveći koloidnu otopinu. Takva je otopina naizgled bistra, ali za razliku od prave otopine pokazuje Tyndallov efekt. Koloidne čestice mogu adsorbirat ione iz otopine čime nastaju koloidni ioni. Makromolekule (npr. bjelančevine) donja su granica veličine koloidnih čestica a čestice koje se još ne mogu vidjeti optičkim mikroskopom gornja su granica.
Koloidne čestice mogu biti plinovite, tekuće ili čvrste. Dijelimo ih na:
sole - disperzije čvrstih čestica u tekućini
emulzije - disperzije tekućine u tekućini
gelove - koagulirani oblik koloidnih sustava
aerosole - disperzije čvrstih ili tekućih čestice u plinu
pjene - disperzije plinova u tekućinama ili čvrstim tvarima
U prirodi ima veoma mnogo koloida, a mnoge tvari već po veličini svojih molekula pripadaju koloidima kao što su škrob ili bjelančevine.
Koloidi se mogu pripremiti disperzijom većih čestica ili kondenzacijom molekulskih otopina.
Koloidni mlinovi su naprave za pripremanje disperzija veoma sitnih (dimenzija manjih od jednog mikrometra) čvrstih ili tekućih tvari u tekućinama. Najčešći su tip koloidnih mlinova disk-mlinovi. Smjesa čvrste tvari i tekućine (ili dviju tekućina) prolazi kroz mali razmak između dva diska koji veoma brzo rotiraju. Koloidni se mlinovi upotrebljavaju u prehrambenoj i farmaceutskoj industriji kao i u proizvodnji boja.
Kromatografija u koloni (na stupcu) je metoda kod koje se mobila faza kreće kroz usku cijev, pod utjecajem tlaka ili gravitacije, ispunjenu stacinarnom fazom. Kolonska kromatografija najčešće se koristi za separaciju uzorka, kako bi se izdvojila željena komponenta iz smjese. Ovisno o agregatnom stanju mobilne faze imamo plinsku (GC, gas chromatography) i tekućinsku kromatografiju (LC, liquid chromatography).
More je nezasićena homogena otopina koja se sastoji od vode kao otapala (96.5 %), otopljene soli (3.5 %), manjih količina partikularne tvari, otopljenih plinova i organskih sastojaka. Odnosi glavnih konstituenata oceanske vode su skoro konstantni u svim oceanima. Salinitet (ukupna koncentracija otopljenih soli) i koncentracija pojedinih konstituenata dana je u psu jedinicama (practical salinity units). U većini slučajeva može se pretpostaviti da su psu i stara jedinica ‰ sinonimi.
Prosječni sastav oceanske vode dan je u tablici:
konstituent | udio ukupnih soli |
---|---|
klor | 55.3 % |
natrij | 30.8 % |
magnezij | 3.7 % |
sumpor | 2.6 % |
kalcij | 1.2 % |
kalij | 1.1 % |
1. Kondenzacija je proces u kojem plin prelazi iz plinovitog u tekuće agregatno stanje, obično je uzrokovana hlađenjem.
2. Kondenzacija u koloidnim sustavima označava proces skupljanja manjih čestica u veće čestice koloidnih dimenzija.
3. Kondenzacija je vrsta kemijske reakcije u kojoj se izdvajaju male molekule kao što su molekule vode, amonijaka, ugljikova dioksida.
Generalić, Eni. "How many oz in a gram." Englesko-hrvatski kemijski rječnik & glosar. 29 June 2022. KTF-Split. {Datum pristupa}. <https://glossary.periodni.com>.
Glosar
Periodni sustav