KEMIJSKI RJEČNIK

brzina    →   velocity

Ako se materijalna točka (čestica, sitno tijelo) giba tako da joj se položajni vektor mijenja od nekog početnog r_p do konačnog r_k, onda je pomak, Δr, materijalne točke

Srednja brzina materijalne točke, v, definira se kao kvocijent pomaka, Δr, i vremenskog intervala, Δt, u kojemu je taj pomak nastao:

Trenutačna brzina, v, dobiva se kao granična vrijednost srednje brzine kad se Δt približava nuli:

Brzina je vektorska veličina. Ako nacrtamo stazu materijalne točke kao krivulju u koordinatnom sustavu, trenutačna brzina u bilo kojoj točki krivulje je uvijek u smjeru tangente na krivulju. Srednja brzina jest, pak, vektor istog smjera kao i vektor pomaka, Δr.

SI jedinica za brzinu je m s^-1.

Heyrovsky-Ilkovičeva jednadžba    →   Heyrovsky-Ilkovic equation

U polarografiji, Heyrovsky-Ilkovičeva jednadžba opisuje krivulju ovisnosti jakosti struje o potencijalu (polarografski val) reverzibilnih redoks sustava

gdje je R opća plinska konstanta, T je apsolutna temperatura, F je Faradayeva konstanta, n je broj elektrona izmijenjenih u elektrodnoj reakciji a D i D1 su koeficijenti difuzije. E_1/2 je potencijal karakterističan za danu reakciju i osnovni elektrolit (poluvalni potencijal).

Kako bi dobili E_1/2 iz gornje jednadžbe nacrtat ćemo graf ovisnosti ln[(i_d-i)/i] o potencijalu. Vrijednost E_1/2 očita se iz grafa u točki u kojoj pravac siječe ordinatu. Ako su procesi na elektrodi reverzibilni iz nagiba pravca (nF/RT) može se izračunati broj izmijenjenih elektrona, n.

Schrotterova aparatura za određivanje CO2    →   Schrotter apparatus for determination of CO2

Schrötterova aparatura za razgradnju (Schrötterov alkalimetar) koristi se za određivanje sadržaja karbonata u uzorcima vapnenca, gipsa, dolomita ili prašak za pecivo metodom gubitka težine. Aparaturu je osmislio 1871. austrijski kemičar Anton Schrötter von Kristelli (1802.-1875.). Težina ispunjene aparature manja je od 75 g (aparatura je visoka samo 16 cm) tako da se može vagati na analitičkoj vagi.

Procedura: U tikvicu C se kroz otvor D ubaci oko 0.5 g praškastog karbonatnog uzorka. Kolona za sušenje A napuni se do polovice koncentriranom sumpornom kiselinom (H₂SO₄) a lijevak B otopinom klorovodične kiseline (w(HCl) = 15 %). Sve zajedno se izvaže. Skinu se čepovi s oba dijela i polako, kapanjem, ispusti se HCl na uzorak. Iz razvijenog CO₂ ukloni se voda prolaskom kroz koncentriranu H₂SO₄ u posudi A i suhi CO₂ ispisti se u atmosferu. Kad se prestane razvijati CO₂ tikvica se zagrije do otprilike 80 °C kako bi se istjerao sav zaostali CO₂. Kroz gornji dio kolone za sušenje A lagano se isisava zrak pomoću vodene sisaljke sve dok se tikvica ne ohladi na sobnu temperaturu. Vrate se svi čepovi na svoje mjesto te se ponovno izvaže cijela aparatura. Gubitak mase jednak je količini ugljikovog dioksida oslobođenoj iz karbonata.