KEMIJSKI RJEČNIK

klorinitet    →   chlorinity

Klorinitet (simbol Cl) je definiran kao ukupna količina halida (klorida, bromida i jodida) u 1 kg mora, a da su pri tome jodid i bromid zamijenjeni ekvivalentnom količinom klorida. Kako bi se napravio neovisnim o promjenama atomskih masa halida, klorinitet se danas definira kao masa čistog srebra potrebna da se istalože svi kloridi, bromidi i jodidi pomnožena s 0.37285233. Klorinitet se općenito određuje kako bi se izračunala slanost (salinitet) mora.

Klorinitet se određuje Mohrovom metodom, jednom od najstarijih metoda titracije - uveo ju je 1856. njemački kemičar Karl Friedrich Mohr (1806.-1879.), titracijom uzorka mora sa standardnom otopinom srebrovog nitrata (AgNO₃) uz kalijev kromat (K₂CrO₄) kao indikator.

pri tome se uz AgCl talože još i AgBr i AgI.

Problem kod Mhorove titracije je u tome što srebrov nitrat nije primarni standard. Kako bi ovo izbjegao i omogućio da sva mjerenja saliniteta budu usporediva, predsjednik Međunarodnog povjerenstva za istraživanje mora (ICES, International Council for the Exploration of the Sea), danski fizičar Martin Knudsen (1871.-1949.) definirao je kao standard Normalnu vodu (Eau de mer Normale) stalnog sastava s točno određenim klorinitetom (oko 19.38 ‰). Ova voda je potom korištena za standardizaciju otopine srebrova nitrata. Na taj način sva određivanja kloriniteta referirala su se na isti standard što je omogućilo da svi rezultati budu usporedivi. Upotrebom Normalne vode, Knudsenove pipete i birete za analizu te Hidrografskih tablica dobivali su se rezultati točnosti usporedive onima dobivenim gravimetrijom.

Mjerenjem saliniteta i kloriniteta u devet uzoraka mora iz različitih dijelova svijeta Knudsen je, 1889., došao do empirijske formule za određivanje saliniteta:

Ova formula koristila se do 1962., kada je Zajedničko vijeće za oceanografske tablice i standarde (JPOTS, Joint Panel for Oceanographic Tables and Standards) odredilo novu konstantu proporcionalnosti u Knudsenovoj formuli

ireverzibilni proces    →   irreversible process

Ako sistem ide iz jednog stanja u drugo i ne može se vratiti u početno stanje, takav se proces zove ireverzibilni ili nepovratni proces. Primjeri ireverzibilnih procesa jesu miješanje dvaju plinova ili tekućina, rasipanje energije trenjem i sl.

ISE    →   ISE

ISE je kratica za ion selektivne elektrode.

izomorfija    →   isomorphism

Izomorfija je postojanje dviju ili više različitih kemijskih tvari s istom kristalnom strukturom. Takvi tvari mogu tvoriti čvrste otopine.

kromatografija    →   chromatography

Kromatografija je metoda odvajanja koja se zasniva na različitoj raspodjeli komponenti uzorka između dvije faze od kojih je jedna nepokretna (stacionarna) a druga pokretna (mobilna). Stacionarna faza može biti čvrsta ili tekuća, a mobilna tekuća (tekućinska kromatografija) ili plinovita (plinska kromatografija). Komponente se pod utjecajem mobilne faze kreću kroz stacionarnu fazu različitom brzinom i tako se razdvajaju.

gusta slagalina    →   close-packed structure

Gusta slagalina je način slaganja kugli tako da zauzmu minimalnu količinu prostora. Ime gusta slagalina odnosi se na popunjenost od 74.05 %. Postoje dva tipa gustih slagalina: heksagonalni i kubični. U prvom sloju svaki atom zbijeno je okružen sa šest drugih atoma u istoj ravnini (a). Drugi sloj smješten je iznad prvog tako da su se atomi drugog sloja priljubili u udubine prvog sloja atoma (b). Treći sloj može se smjestiti iznad mjesta s oznakom c (pri čemu nastaje kubična gusta slagalina) ili iznad prvog sloja atoma - iznad mjesta s oznakom a (pri čemu nastaje heksagonska gusta slagalina).

koloid    →   colloid

Koloidi su sustavi dvije ili više faza u kojima najmanje jedna faza ima čestice dimenzija između 1 nm i 1 μm (10^-9 m – 10^-6 m). Dimenzije čestica, više od prirode čestica, karakteriziraju koloide. Koloidne čestice se ne mogu odijeliti filtriranjem jer su premalene i prolaze kroz pore filtar papira. Zbog malih dimenzija i male mase koloidne čestice se ne talože, već lebde u otopini, praveći koloidnu otopinu. Takva je otopina naizgled bistra, ali za razliku od prave otopine pokazuje Tyndallov efekt. Koloidne čestice mogu adsorbirat ione iz otopine čime nastaju koloidni ioni. Makromolekule (npr. bjelančevine) donja su granica veličine koloidnih čestica a čestice koje se još ne mogu vidjeti optičkim mikroskopom gornja su granica.

Koloidne čestice mogu biti plinovite, tekuće ili čvrste. Dijelimo ih na:

sole - disperzije čvrstih čestica u tekućini

emulzije - disperzije tekućine u tekućini

gelove - koagulirani oblik koloidnih sustava

aerosole - disperzije čvrstih ili tekućih čestice u plinu

pjene - disperzije plinova u tekućinama ili čvrstim tvarima

U prirodi ima veoma mnogo koloida, a mnoge tvari već po veličini svojih molekula pripadaju koloidima kao što su škrob ili bjelančevine.

Koloidi se mogu pripremiti disperzijom većih čestica ili kondenzacijom molekulskih otopina.

latentna toplina    →   latent heat

Latentna toplina (L) količina je topline koja se apsorbira ili oslobodi kada tvar promijeni svoje agregatno stanje pri konstantnoj temperaturi (na primjer iz čvrste tvari u tekućinu kod tališta ili iz tekućine u plin kod vrelišta).

zakon o kemijskoj ravnoteži    →   law of chemical equilibrium

Zakon o kemijskoj ravnoteži kaže da je brzina kojom neka tvar reagira proporcionalna njenoj aktivnoj masi (molarnoj koncentraciji). Tako je brzina kemijske reakcije proporcionalna umnošku koncentracija reaktanata.

sastav oceanske vode    →   composition of ocean water

More je nezasićena homogena otopina koja se sastoji od vode kao otapala (96.5 %), otopljene soli (3.5 %), manjih količina partikularne tvari, otopljenih plinova i organskih sastojaka. Odnosi glavnih konstituenata oceanske vode su skoro konstantni u svim oceanima. Salinitet (ukupna koncentracija otopljenih soli) i koncentracija pojedinih konstituenata dana je u psu jedinicama (practical salinity units). U većini slučajeva može se pretpostaviti da su psu i stara jedinica ‰ sinonimi.

Prosječni sastav oceanske vode dan je u tablici: