KEMIJSKI RJEČNIK

eluacija    →   elution

Eluacija je postupak uklanjanja adsorbiranog materijala (adsorbata) iz adsorbensa pomoću tekućine (eluenta). Otopina koja sadrži adsorbat otopljen u eluentu naziva se eluat. Ovaj postupak se koristi za pranje kromatografskih kolona.

eutektik    →   eutectic

Eutektik je kruta otopina sastavljena od dviju ili više tvari koja ima niže talište od svake čiste komponente ili bilo koje njihove smjese.

Eutektička točka je najniža temperatura na kojoj eutektička smjesa može postojati u tekućoj fazi, i u njoj je jednak sastav tekuće i krute faze.

karboksilne kiseline    →   carboxylic acids

Karboksilne kiseline (karbonske kiseline) organski su spojevi koji u svojoj strukturi sadrže RC(=O)OH skupinu (karboksilnu skupinu). Prema IUPAC nomenklaturi imenuju se tako da se najdužem slijedu s karboksilnom skupinom doda nastavak -ska, a riječ kiselina piše se odvojeno. Ugljikov atom u karboksilnoj skupini broji se kao dio lanca. Ovisno o broju karboksilnih skupina a mogu biti mono-, di- i polikarboksilne kiseline, a mogu biti zasićene, nezasićene i aromatske. Karboksilne kiseline općenito su slabe kiseline. Uz karboksilnu skupinu mogu sadržavati i neku drugu karakterističnu skupinu. One kiseline koje sadrže amino skupinu (-NH₂) zovu se aminokiseline.

kemijska jednadžba    →   chemical equation

Kemijska jednadžba je način prikazivanja kemijske reakcije upotrebom simbola za reagirajuće čestice (atome, molekule, ione itd.). Na lijevoj strani jednadžbe pišemo formule ili simbole čestica koje stupaju u kemijsku reakciju, reaktante. Na desnoj strani jednadžbe pišemo formule ili simbole čestica koje nastaju kemijskom reakcijom, produkte.

Kod reverzibilnih reakcija umjesto znaka jednakosti stavlja se dvostruka strelica a kod ireverzibilnih jednostruka. Ako reakcija sadrži više faza, uobičajeno je staviti oznaku faze u zagrade neposredno iz formule:

Brojevi a, b, c i d pokazuju relativni broj molekula koje sudjeluju u reakciji i nazivaju se stehiometrijski koeficijenti. Dogovoreno je da je stehiometrijski koeficijent pozitivan za reaktante a negativan za produkte. Ako je suma stehiometrijskih koeficijenata jednaka nuli, reakcija je uravnotežena.

Da bi se napisala jednadžba kemijske reakcije, moraju biti poznati svi reaktanti i produkti kemijske reakcije kao i njihovi stehiometrijski odnosi. Poznavanje jednadžbe kemijske reakcije omogućuje nam da odredimo količine međusobno ekvivalentnih tvari.

klor    →   chlorine

Klor je 1774. godine otkrio Carl William Scheele (Švedska). Ime je dobio od grčke riječi chloros što znači žutozelen. To je žuto-zeleni, gust, nadražujući plin iritirajućeg mirisa koji se dobro otapa u vodi. U prirodi ga nema slobodnog i javlja se skoro isključivo u obliku klorida. Klor je otrovan plin koji, ako se udiše, izaziva kašalj i nagriza organe za disanje. Pri dužem udisanju dovodi do smrti. Jako nadražuje kožu pri kontaktu. Klor je u velikim količinama prisutan u morskoj vodi. U prirodi se nalazi kao kamena sol (NaCl), silvin (KCl). Industrijski se proizvodi isključivo elektrolizom koncentrirane otopine natrij klorida. Upotrebljava se za dezinfekciju, bijeljenje i sintezu različitih spojeva.

udio    →   fraction

Udio je omjer veličine jednog konstituenta i zbroja istih veličina svih konstituenata (dijelova) sustava. Kada se primijenjuje na sastav otopine razlikujemo maseni udio, količinski udio i volumenski udio. Količinski udio jednak je brojčanom udjelu.

frakcijska kristalizacija    →   fractional crystallisation

Frakcijska kristalizacija metoda je razdvajanja smjese topljivih spojeva. Smjesa se otopi u toplom otapalu a potom se postepeno snižava temperatura. Najmanje topljiva komponenta će se prva iskristalizirati ostavljajući ostale u otopini. Pažljivim odabirom otapala i kontrolom temperature ponekad je moguće ukloniti komponente jednu po jednu.

ledena octena kiselina    →   glacial acetic acid

Ledena octena kiselina (CH₃COOH) čisti je spoj, za razliku od "obične" octene kiseline koja je vodena otopina. To je bezbojna tekućina ili krutina (talište joj je 16.6 °C) s oštrim mirisom na ocat.

klorinitet    →   chlorinity

Klorinitet (simbol Cl) je definiran kao ukupna količina halida (klorida, bromida i jodida) u 1 kg mora, a da su pri tome jodid i bromid zamijenjeni ekvivalentnom količinom klorida. Kako bi se napravio neovisnim o promjenama atomskih masa halida, klorinitet se danas definira kao masa čistog srebra potrebna da se istalože svi kloridi, bromidi i jodidi pomnožena s 0.37285233. Klorinitet se općenito određuje kako bi se izračunala slanost (salinitet) mora.

Klorinitet se određuje Mohrovom metodom, jednom od najstarijih metoda titracije - uveo ju je 1856. njemački kemičar Karl Friedrich Mohr (1806.-1879.), titracijom uzorka mora sa standardnom otopinom srebrovog nitrata (AgNO₃) uz kalijev kromat (K₂CrO₄) kao indikator.

pri tome se uz AgCl talože još i AgBr i AgI.

Problem kod Mhorove titracije je u tome što srebrov nitrat nije primarni standard. Kako bi ovo izbjegao i omogućio da sva mjerenja saliniteta budu usporediva, predsjednik Međunarodnog povjerenstva za istraživanje mora (ICES, International Council for the Exploration of the Sea), danski fizičar Martin Knudsen (1871.-1949.) definirao je kao standard Normalnu vodu (Eau de mer Normale) stalnog sastava s točno određenim klorinitetom (oko 19.38 ‰). Ova voda je potom korištena za standardizaciju otopine srebrova nitrata. Na taj način sva određivanja kloriniteta referirala su se na isti standard što je omogućilo da svi rezultati budu usporedivi. Upotrebom Normalne vode, Knudsenove pipete i birete za analizu te Hidrografskih tablica dobivali su se rezultati točnosti usporedive onima dobivenim gravimetrijom.

Mjerenjem saliniteta i kloriniteta u devet uzoraka mora iz različitih dijelova svijeta Knudsen je, 1889., došao do empirijske formule za određivanje saliniteta:

Ova formula koristila se do 1962., kada je Zajedničko vijeće za oceanografske tablice i standarde (JPOTS, Joint Panel for Oceanographic Tables and Standards) odredilo novu konstantu proporcionalnosti u Knudsenovoj formuli

koloid    →   colloid

Koloidi su sustavi dvije ili više faza u kojima najmanje jedna faza ima čestice dimenzija između 1 nm i 1 μm (10^-9 m – 10^-6 m). Dimenzije čestica, više od prirode čestica, karakteriziraju koloide. Koloidne čestice se ne mogu odijeliti filtriranjem jer su premalene i prolaze kroz pore filtar papira. Zbog malih dimenzija i male mase koloidne čestice se ne talože, već lebde u otopini, praveći koloidnu otopinu. Takva je otopina naizgled bistra, ali za razliku od prave otopine pokazuje Tyndallov efekt. Koloidne čestice mogu adsorbirat ione iz otopine čime nastaju koloidni ioni. Makromolekule (npr. bjelančevine) donja su granica veličine koloidnih čestica a čestice koje se još ne mogu vidjeti optičkim mikroskopom gornja su granica.

Koloidne čestice mogu biti plinovite, tekuće ili čvrste. Dijelimo ih na:

sole - disperzije čvrstih čestica u tekućini

emulzije - disperzije tekućine u tekućini

gelove - koagulirani oblik koloidnih sustava

aerosole - disperzije čvrstih ili tekućih čestice u plinu

pjene - disperzije plinova u tekućinama ili čvrstim tvarima

U prirodi ima veoma mnogo koloida, a mnoge tvari već po veličini svojih molekula pripadaju koloidima kao što su škrob ili bjelančevine.

Koloidi se mogu pripremiti disperzijom većih čestica ili kondenzacijom molekulskih otopina.