KEMIJSKI RJEČNIK

rendgenska kristalografija    →   X-ray crystallography

Rendgenska kristalografija je metoda određivanja trodimenzijskog rasporeda atoma u kristalima rendgenskim zrakama i analizom njihovih difrakcijskih uzoraka.

klorinitet    →   chlorinity

Klorinitet (simbol Cl) je definiran kao ukupna količina halida (klorida, bromida i jodida) u 1 kg mora, a da su pri tome jodid i bromid zamijenjeni ekvivalentnom količinom klorida. Kako bi se napravio neovisnim o promjenama atomskih masa halida, klorinitet se danas definira kao masa čistog srebra potrebna da se istalože svi kloridi, bromidi i jodidi pomnožena s 0.37285233. Klorinitet se općenito određuje kako bi se izračunala slanost (salinitet) mora.

Klorinitet se određuje Mohrovom metodom, jednom od najstarijih metoda titracije - uveo ju je 1856. njemački kemičar Karl Friedrich Mohr (1806.-1879.), titracijom uzorka mora sa standardnom otopinom srebrovog nitrata (AgNO₃) uz kalijev kromat (K₂CrO₄) kao indikator.

pri tome se uz AgCl talože još i AgBr i AgI.

Problem kod Mhorove titracije je u tome što srebrov nitrat nije primarni standard. Kako bi ovo izbjegao i omogućio da sva mjerenja saliniteta budu usporediva, predsjednik Međunarodnog povjerenstva za istraživanje mora (ICES, International Council for the Exploration of the Sea), danski fizičar Martin Knudsen (1871.-1949.) definirao je kao standard Normalnu vodu (Eau de mer Normale) stalnog sastava s točno određenim klorinitetom (oko 19.38 ‰). Ova voda je potom korištena za standardizaciju otopine srebrova nitrata. Na taj način sva određivanja kloriniteta referirala su se na isti standard što je omogućilo da svi rezultati budu usporedivi. Upotrebom Normalne vode, Knudsenove pipete i birete za analizu te Hidrografskih tablica dobivali su se rezultati točnosti usporedive onima dobivenim gravimetrijom.

Mjerenjem saliniteta i kloriniteta u devet uzoraka mora iz različitih dijelova svijeta Knudsen je, 1889., došao do empirijske formule za određivanje saliniteta:

Ova formula koristila se do 1962., kada je Zajedničko vijeće za oceanografske tablice i standarde (JPOTS, Joint Panel for Oceanographic Tables and Standards) odredilo novu konstantu proporcionalnosti u Knudsenovoj formuli

eksikator    →   desiccator

Eksikator je staklena posuda sa suhom atmosferom zbog prisutnosti nekog sredstva koje upija vlagu. Upotrebljava se za čuvanje uzoraka, reagensa ili taloga od vlage iz zraka. Kao sredstvo za sušenje obično se koristi bezvodni kalcijev klorid (CaCl₂).

diferencijalna termalna analiza    →   differential thermal analysis

Diferencijalna termalna analiza (DTA) postupak je koji se često koristi pri analizi materijala koji reagira ili se raspada na višim temperaturama. Prati se razlika u temperaturi između uzorka i inertnog referentnog materijala. Fazne promjene i kemijske reakcije što se odvijaju u uzorku s povećanjem temperature povećavaju temperaturnu razliku na temperaturama koje su karakteristične za uzorak.

Fehlingova otopina    →   Fehling’s test

Fehlingova otopina služi za određivanje reduciranog šećera i aldehida u otopini. Razvijena od strane njemačkog kemičara Hermann Christian von Fehlinga (1812.-1885.). Iste količine Fehlingove A otopine (bakrov(II) sulfat) i B otopine (natrijev tartarat) dodaju se u ispitivani uzorak. Nakon kuhanja pozitivni rezultat indicira crvena boja nastalog Cu₂O.

Knudsenova bireta    →   Knudsen burette

Knudsenova bireta s automatskom nulom osmislio je danski fizičar Martin Knudsen (1871.-1949.) kako bi se i pri rutinskim terenskim analizama u brodskom laboratoriju ostvarila visoka točnost mjerenja. Bireta se puni otopinom srebrovog nitrata iz rezervoara R smještenog iznad birete otvaranjem ventila A. Kada otopina pređe trokraki ventil C prekine se dotok otopine (zatvaranjem ventila A). Eventualni višak otopine hvata se u posudu W. Okrene se trokraki ventil C, koji ujedno označava nulu na skali, kako bi atmosferski zrak mogao ulaziti u biretu. Budući da većina oceanskih uzoraka leži u relativno uskom rasponu kloriniteta, bireta je osmišljena tako da se većina njenog kapaciteta nalazi u proširenju na vrhu (B). To omogućava da titracija bude brza (brzim ispuštanjem sadržaja proširenja B) a smanjuje se i pogreška nastala cijeđenjem otopine niz stjenku birete.

Svaki mililitar podijeljen je na dvadeset dijelova (tzv. podjela na dvostruke mililitre Knudsenove birete) čime se postiže velika preciznost mjerenja (skala se lako očitava do preciznosti od 0.005 mL). Od 0 do 16 bireta nema podjelu, ona obično počinje od 16 i ide do 20.5 ili 21.5. Jedan dvostruki mililitar na skali Knudsenove birete odgovara jednom promilu klorida u uzorku mora. Ova bireta se može koristiti za titriranje vode svih oceana i svih mora, s izuzetkom onih vrlo niske slanosti (npr. Baltičkog mora) i ušća rijeka, koji zahtijevaju korištenje običnih bireta.

masena spectrometrija    →   mass spectrometry

Masena spectrometrija je analitička tehnika u kojoj se ioni razdvajaju na osnovi odnosa masa/naboj (m/e) i identificiraju na odgovarajućem detektoru.

U masenom spektrometru uzorak se ionizira i pozitivni ioni se ubrzavaju električnim poljem u visokom vakuumu. Snop brzih iona tada ulazi u predio magneta koji skreću snop iona (otklon je najveći za ione male mase). Ioni različitih masa i naboja redom se fokusiraju na ionskom detektoru. Tako se dobije maseni spektar koji se sastoji od serije šiljaka promjenjivog intenziteta za svaku vrijednost odnosa m/e. Različite molekule mogu se identificirati po njihovom karakterističnom masenom spektru.

refraktometar    →   refractometer

Refraktometar je optički uređaj za mjerenje indeksa loma. Refraktometar iskorištava činjenicu da se svjetlost različito lomi dok prolazi kroz različite materijale. Može se koristiti za mjerenje saliniteta morske vode ili količine sladora u grožđu. Refraktometri se mogu nabaviti sa ili bez automatske temperaturne kompenzacije (ATC).

Salinitet se refraktometrom mjeri tako da se uzorak stavi na optičku prizmu ispod matiranog poklopca. Svjetlost prolazi kroz uzorak i lomi se ovisno o količini soli u njemu bacajući sjenu na skalu uređaja. Salinitet se kroz okular očita izravno sa skale refraktometra.

ispitivanje u slanoj komori    →   salt fog test

Ispitivanje u slanoj komori jest ubrzani test na koroziju u kojem se uzorak izlaže finoj maglici otopine natrijeva klorida (obično 5 %). Ovisno o željenim uvjetima mogu se dodati i druge kemikalije. Upotrebljava se za ispitivanje zaštitnih prevlaka na materijalima i za ispitivanje utjecaja soli na električne uređaje.

natrij    →   sodium

Natrij je 1807. godine otkrio Sir Humphry Davy (Engleska). Još u starom zavjetu spominje se neter kao sredstvo za pranje. Arapski alkemičari promijenili su latinski naziv nitrum u natron odakle i potječe današnji naziv natrija. To je mekani, srebrno bijeli metal čija se svježe odrezana površina trenutno oksidira. Reagira burno s vodom, pri čemu se nastali vodik zbog topline reakcije sam zapali. Spada među najjača redukcijska sredstva. U Zemljinoj kori ga je toliko mnogo da je teško naći uzorak bez spojeva natrija. Najviše ga ima u raznim aluminosilikatima, kamenoj soli (NaCl) i čilskoj salitri (NaNO₃). Velike količine natrijeva klorida otopljene su u moru. Elementarni natrij koristi se u organskoj sintezi, za natrijeve lampe i fotoelektrične ćelije kao i za dobivanje spojeva koji se ne mogu drukčije pripraviti.