KEMIJSKI RJEČNIK

praktični salinitet    →   practical salinity

Praktični salinitet (praktična slanost), označen kao S_P, definirao je JPOTS 1978. Skala praktičnog saliniteta (Practical Salinity Scale 1978, PSS-78) definirana je preko K₁₅, odnosno odnosa električne vodljivosti uzorka mora pri t₆₈ = 15 °C i tlaku od jedne standardne atmosfere i otopine kalijevog klorida (KCl) u kojoj je maseni udio KCl točno 0.0324356 (32.4356 g KCl otopljeno je u 1 kg otopine) pri istom tlaku i temperaturi. Praktični salinitet je bezdimenzijska veličina iako mu ponekad (pogrešno) pripisuju jedinicu "psu". Po definiciji, K₁₅ iznosi točno 1 kada je praktični salinitet jednak 35 (pri gornjim uvjetima vodljivost obje otopine je C(35,1568,0) = 42.914 mS/cm = 4.2914 S/m). Praktični salinitet definiran je slijedećom jednadžbom koja vrijedi za slanosti od 2 do 42:

Kod mjerenja pri temperaturama i tlakovima (dubinama) različitim od standardnih računa se odnos vodljivosti R koji se može prikazati kao produkt tri faktora označena s R_p, R_t i r_t:

Za svaku temperaturu različitu od t₆₈ = 15 °C Praktični salinitet dan je kao funkcija od R_t (pri čemu je k = 0.0162). Pri temperaturi t₆₈ = 15 °C R_t postaje K₁₅.

Rayleighova značajka    →   Rayleigh number

Rayleighova značajka (Ra) bezdimenzijska je veličina koja se upotrebljava u mehanici fluida. Definirana je s

gdje je l dužina, g gravitacijsko ubrzanje, α je koeficijent širenja, T temperatura, ρ gustoća, η viskoznost a a toplinski difuzitet.

električni otpor    →   resistance

Električni otpor (R) je definiran kao mjera suprotstavljanja prolasku istosmjerne električne struje kroz strujni krug. SI jedinica za električni otpor je ohm, a simbol je grčko slovo omega (Ω). Veliki specifični otpor karakterizira izolatore a mali vodiče. Električni otpor bilo kojeg vodiča ovisi o njegovoj dužini (l), poprečnom presjeku (A) i električnoj otpornosti (ρ).

električna otpornost    →   resistivity

Električna otpornost (ρ) ili specifični otpor karakteristična je konstanta za svaki materijal. Materijali s niskom otpornošću su dobri vodiči, a s visokom dobri izolatori.

Za vodič jednoličnog profila s površinom A i duljinom L i čiji otpor je R električna otpornost dana je izrazom

Jedinica za električnu otpornost jest Ω m.

faktor zaostajanja    →   retardation factor

Faktor zaostajanja, R_F, (retardation factor) veličina je koja se upotrebljava u tankoslojnoj kromatografiji, a označava omjer udaljenosti središta mrlje do koje je došla neka tvar i udaljenosti fronte otapala od točke nanošenja uzorka.

R_F-vrijednost karakteristična je za dani spoj za određenu stacionarnu i mobilnu fazu. Usporedbom R_F-vrijednosti mogu se identificirati nepoznati spojevi.

Reynoldsova značajka    →   Reynolds number

Reynoldsova značajka (Re) bezdimenzijska je veličina koja se upotrebljava u mehanici fluida, i definirana je s

gdje je ρ gustoća, v je brzina, l je duljina a η je viskoznost.

Schmidtova značajka    →   Schmidt number

Schmidtova značajka (Sc) bezdimenzijska je veličina koja se upotrebljava u mehanici fluida. Definirana je s

gdje je η viskoznost, ρ gustoća a D koeficijent difuzije tvari.

sedimentne stijene    →   sedimentary rocks

Sedimentne stijene nastaju akumulacijom i naknadnom konsolidacijome sedimenata u različite vrste stijena. Tri su glavna tipa sedimentnih stijena:

Klastične sedimentne stijene građene su od diskretnih fragmenata ili klasta nastalih iz drugih stijena.

Kemijske (kemogene) sedimentne stijene nastale precipitacijom, tj. izlučivanjem minerala iz zasićenih vodenih otopina.

Biogene (organogene) sedimentne stijene nastale akumuliranjem organske tvari (treset, ugljen, nafta) ili taloženjem anorganskih skeletnih dijelova, uglavnom morskih, organizama.

Ovisno o veličini sedimentne čestice podijeljene su u šest kategorija:

• blokovi (>256 mm)
• obluci (64 - 256 mm)
• šljunak (2 - 64 mm)
• pijesak (1/16 - 2 mm)
• mulj (1/256 - 1/16 mm)
• glina (<1/256 mm)

salinitet    →   salinity

Salinitet (S) je mjera za količinu otopljenih soli u morskoj vodi. Salinitet je definiran kao ukupna količina otopljenih soli u morskoj vodi u promilima, ‰, (djelovima na tisuću) kada se svi karbonati pretvore u okside, bromidi i jodidi u kloride i kada se sve organske tvari kompletno oksidiraju.

Klorinitet je najstarija metoda za mjerenje saliniteta koja, temeljem ideje o stalnom omjeru otopljenih komponenti morske vode, pruža uvid u ukupnu količinu otopljenih soli u morskoj vodi mjerenjem koncentracije halida (klorida, bromida i jodida). Odnos između kloriniteta (Cl) i saliniteta dan u Knudsenovim tablicama jest

Ova formula koristila se do 1962., kada je JPOTS (Joint Panel for Oceanographic Tables and Standards) odredilo novu konstantu proporcionalnosti u Knudsenovoj formuli

U međuvremenu, razvoj uređaja za mjerenje električne vodljivosti doveo je do brze, jeftine i precizne metode za određivanja slanosti morske vode. Uveden je Praktični salinitet (S_P) kao zamjena za salinitet dobiven mjerenjem kloriniteta. Skala praktičnog saliniteta (Practical Salinity Scale 1978, PSS-78) definirana je preko K₁₅, odnosno odnosa električne vodljivosti uzorka mora pri t₆₈ = 15 °C i tlaku od jedne standardne atmosfere i otopine kalijevog klorida (KCl) u kojoj je maseni udio KCl točno 0.0324356 (32.4356 g KCl otopljeno je u 1 kg otopine) pri istom tlaku i temperaturi.

Praktični salinitet je bezdimenzijska veličina iako mu ponekad (pogrešno) pripisuju jedinicu "psu". U većini slučajeva može se pretpostaviti da su psu i ‰ sinonimi.

Prosječni salinitet morske vode je 35 ‰, što je oko 35 g soli otopljeno u 1 kg morske vode.

sedimentiranje    →   sedimentation

Sedimentiranje je postupak odjeljivanja specifično teže suspendirane tvari od otopine. Čvrsta tvar se slegne na dno a tekućina se iznad nje odlije (dekantira). Sedimentacijska zona zauzima najveći dio sedimentacijskog bazena. To je mirno područje u kojem se čestice talože. Na dnu bazena je kompresijska zona u kojoj se skuplja mulj prije uklanjanja na odlagalište ili daljnju obradu.