KEMIJSKI RJEČNIK

paladij    →   palladium

Paladij je 1803. godine otkrio William Hyde Wollaston (Engleska). Ime je dobio prema asteroidu Pallasu koji je otkriven u to vrijeme nazvanom po grčkoj boginji mudrosti - Pallas. To je sjajni, srebrno bijeli metal koji zajedno s rutenijem i rodijem čini skupinu lakih platinskih metala. Kad je čist, kovak je i savitljiv dok mu hladnom obradom tvrdoća jako poraste. Otporan je na koroziju. Topljiv je u nitratnoj kiselini, vrućoj koncentriranoj sulfatnoj kiselini, zlatotopci i talinama alkalija. Apsorbira velike količine vodika. Na sobnoj temperaturi apsorbira 600 puta veći volumen od svog, a na povišenoj temperaturi još i više. Metalni prah je zapaljiv. U prirodi se pojavljuje obično kao pratitelj bakarnih i nikalnih ruda, ili u aluvijalnim ležištima. Polovina masenog udjela platinskih metala u Zemljinoj kori otpada na paladij. Upotrebljava se kao katalizator za hidrogeniranje i dehidrogeniranje. Legura zlata i paladija, bijelo zlato, se koristi za izradu nakita. Velike količine paladija upotrebljavaju se za izradu električnih kontakata.

fosfor    →   phosphorus

Fosfor je 1669. godine otkrio Hennig Brandt (Njemačka). Ime mu dolazi od grčke riječi phosphoros što znači donošenje (rađanje) svjetlosti. Fosfor se javlja u tri alotropske modifikacije. Bijeli fosfor je bijela do žuta mekana voštana krutina s nagrizajućim parama koja se ne otapa u vodi ali se otapa u mastima i uljima. Na zraku se sam od sebe zapali. Mekan je a u mraku svjetluca. Crveni fosfor je stabilan i netopljiv u svim otapalima. Crni fosfor je vrlo postojana krutina metalnog sjaja. Crveni fosfor nije otrovan, dok je bijeli vrlo otrovan. Udisanje njegovih para je, i u vrlo malim količinama, smrtonosno. U dodiru s kožom izaziva duboke opekline koje teško zarastaju. U prirodi se najčešće javlja u mineralima fosforitu (Ca₃(PO₄)₂) i apatitu (3Ca₃(PO₄)₂·Ca(ClF)₂). Dobiva se iz fosforita prženjem s kvarcnim pijeskom i ugljenom u električnim pećima. Bijeli fosfor se upotrebljava kao otrov za štakore, a crveni u industriji šibica.

fotoelektrični efekt    →   photoelectric effect

Fotoelektrični efekt je pojava da se osvjetljivanjem pločica nekih metala oslobađaju elektroni. Kvante svjetlosti koji padnu na metalnu ploču metal apsorbira i energija fotona pretvara se u energiju fotoelektrona. Dio apsorbirane energije utroši se za izbacivanje elektrona iz metala, a preostali dio ostaje kao kinetička energija fotoelektrona. Energija fotona (hν) prema Einsteinovoj fotoelektričnoj jednadžbi jest

selenij    →   selenium

Selenij je 1817. godine otkrio Jons Jakob Berzelius (Švedska). Ime je dobio po grčkom nazivu za Mjesec - selene. To je amorfna ili kristalična crvena do siva krutina neugodnog mirisa koji se upije u kožu i teško odstranjuje. Ne reagira s vodom. Topljiv u alkalijama i nitratnoj kiselini. Gori na zraku. Metalni selenij je slab vodič električne struje, ali mu se vodljivost na svjetlu povećava i do tisuću puta. Selenij je otrovan ako se udiše ili proguta i ima kumulativni efekt. Nadražuje kožu i vjerojatno je kancerogen. Selenij je redoviti pratitelj sumpora. Dobiva se kao sporedni proizvod pri proizvodnji bakra (prženjem sulfidnih ruda). Upotrebljava se za izradu fotoelektričnih ćelija (osobito za fotokopiranje), u staklarskoj industriji za uklanjanje zelene boje i proizvodnji gume.

telurij    →   tellurium

Telurij je 1782. godine otkrio Franz Joseph Muller von Reichstein (Rumunjska). Ime je dobio od latinske riječi tellus što znači zemlja. To je srebrno bijela krutina metalnog izgleda ili tamno sivi prah nepodnošljivog mirisa koji se upije u kožu. Ne reagira s vodom i kloridnom kiselinom ali je topljiv u nitratnoj kiselini. Gori na zraku. Telurij je otrovan ako se unese u organizam. Dolazi uz sulfide bakra i olova pa se i dobiva kao sporedni proizvod pri dobivanju ovih metala. Upotrebljava se za legiranje, kao aditiv u gumi, katalizator u kemijskoj industriji i za proizvodnju lampi s dnevnim svjetlom.

sunčeva ćelija    →   solar cell

Sunčeva ili fotonaponska ćelija jest naprava koja sunčevu svjetlost pretvara u elektricitet. Sve sunčeve ćelije koriste se fotonaponskom pojavom, pa se često zovu fotonaponskim napravama. U većini ovih ćelija osnovni materijal čine poluvodiči, a najčešći je silicij.

Fotonaponska pojava zasniva se na stvaranju pokretnih nositelja naboja - elektrona i šupljina - uslijed apsorpcije fotona svjetlosti. Ovaj par naboja stvara se kad elektron u najvišoj popunjenoj elektronskoj vrpci poluvodiča (valentnoj vrpci) apsorbira foton dostatne energije i prijeđe u praznu elektronsku vrpcu (vodljivu vrpcu). Ovo pobuđenje može se inducirati samo fotonom čija energija odgovara širini energijskog procjepa koji razdvaja valentnu i vodljivu vrpcu. Stvaranje para naboja elektron-šupljina može se pretvoriti u električnu struju u poluvodičkoj napravi, u kojoj je sloj jednog poluvodiča spojen sa slojem drugačijeg poluvodiča ili pak metala. U većini poluvodičkih ćelija ovaj je spoj takozvani p-n spoj, tj. sučeljavaju se p-dopirani i n-dopirani poluvodič. Na sučelju višak pozitivnog naboja (šupljina) u p-dopiranom poluvodičkom sloju i višak negativnog naboja (elektrona) u n-dopiranom poluvodičkom sloju stvara električno polje, koje se prostire s obje strane sučelja. Kad se apsorpcijom fotona u ovom području stvori par elektron-šupljina, ovi naboji se, zbog djelovanja polja, udaljuju od sučelja krećući se u suprotnim smjerovima prema vrhu i dnu ćelije, gdje se nalaze metalne elektrode za skupljanje struje. Elektroda na vrhu (kroz koju se apsorbira svjetlost ) podijeljena je na trake tako da ne zaklanja poluvodički sloj. U većini komercijalnih ćelija p-n spoj se formira unutar monolitnog komada kristalnog silicija. Silicij apsorbira sunčevu svjetlost onih valnih duljina pri kojima je najintenzivnija, od bliskog infracrvenog područja (valnih duljina oko 1200 nm) do ljubičastog (valnih duljina oko 350 nm).

volfram    →   tungsten

Volfram su 1783. godine otkrili braća Fausto i Juan Jose de Elhuyar (Španjolska). Ime je dobio po mineralu volframitu. Nastalo je od njemačkog prijevoda latinskog naziva volframove rude lupi spuma što znači vučja pjena. To je sjajni, vrlo tvrdi, srebrno bijeli metal. Dobiva se u obliku sivog praha. Čisti metal može se pilati, kovati i izvlačiti, ali ako je onečišćen onda je jako krt. Otporan je na djelovanje kisika iz zraka. Kiseline i lužine ga ne otapaju. Otapa se tek u rastaljenim lužinama. U Zemljinoj kori ima ga otprilike sto puta manja od kroma. Glavne rude volframa su volframit ((Fe, Mn)WO₄), šelit (CaWO₄), ferberit (FeWO₄) i huebnerit (MnWO₄). Oko 90 % proizvodnje volframa upotrebljava se u metalurgiji. Čelik legiran s volframom zadržava tvrdoću na visokim temperaturama pa se upotrebljava za izradu brzoreznih alata. Metalni prah izvlači se u fine žice od kojih se proizvode žarne niti u električnim žaruljama.

rendgenska cijev    →   X-ray tube

Rendgenska cijev je katodna cijev koja fokusira energetske tokove elektrona u metalnu metu čime uzrokuje da ona emitira rendgenske zrake (X-zrake). Osnovni princip rendgenske cijevi nije se promijenio od Roentgenovog otkrića X-zraka 1895. Na katodu se dovede visoki napon (oko 50 000 V) zbog čega elektroni velikom brzinom izlijeću s katode. Sudarom elektrona s anodom nastaju rendgenske zrake koje se šire u prostor.

cirkonij    →   zirconium

Cirkonij je 1789. godine otkrio Martin Heinrich Klaproth (Njemačka). Ime mu potječe od sirijske riječi zargun za zlatnu boju. To je sjajni, tvrdi, srebrni metal na čijoj se izloženoj površini stvara oksidni film. Prilikom zagrijavanja lako se spaja i s ugljikom, i s kisikom, i s dušikom. Metalni prah se sam zapali na zraku, naročito na povišenim temperaturama. Otporan je na koroziju, lužine i kiseline. Glavne su mu rude cirkon (ZrSiO₄) i badelit (ZrO₂). Slabo apsorbira neutrone pa se upotrebljava kao obloga gorivih elemenata u nuklearnom reaktoru. Nuklearne elektrane troše preko 90 % proizvodnje cirkonija. Koristi se za proizvodnju poludragog kamenja, supervodiča, pri proizvodnji stakla i keramike, kao i za uklanjanje tragova kisika i dušika iz vakuum cijevi.