KEMIJSKI RJEČNIK

motorni benzin    →   gasoline

Motorni benzini su smjese ugljikovodika s 5 do 12 ugljikovih atoma u molekuli. Dobivaju se preradom nafte ka frakcije s vrelištem od 40 °C do 200 °C. Služe kao pogonsko gorivo klipnih benzinskih motora. Motorni benzini znatno se razlikuju po svom sastavu a jedno od mjerila određivanja njihove kvalitete je oktanski broj. Što benzin ima veći oktanski broj ima veću otpornost prema detonantnom izgaranju i može se koristi u motorima s većim kompresijskim omjerom. Oktanski broj definiran je kao odnos oktana s dobrim antidetonatorskim svojstvima (po definiciji ima vrijednost 100) i n-heptana s lošim (po definiciji ima vrijednost 0).

radijacijsko oštećenje    →   radiation damage

Radijacijsko oštećenje je opći pojam koji se koristi za opis promjene svojstva nekog materijala nakon izlaganja ionizirajućem zračenju (prodirućem zračenju), kao što su to X-zrake, γ-zrake, neutroni ili fragmenti fisije u nuklernim gorivima.

katran    →   tar

Katran je smeđi ili crni gusti tekući ili polutekući produkt suhe destilacije prirodnih goriva (drveta, treseta).

benzin    →   naphtha

Benzini su različite smjese sastavljene od hlapivih, vrlo zapaljivih tekućih ugljikovodika (vrelišta od 40 °C do 200 °C) koje se koriste kao otapala i razrjeđivači. Često se kao sinonimi za riječ naphta uzimaju i druge lake frakcije nafte kao što su ligroin, petroleter i gazolin.

Benzin je skraćeni naziv za motorni benzin, uobičajeno pogonsko gorivo Otto motora.

superkritična fluidna kromatografija    →   supercritical fluid chromatography

Superkritična fluidna kromatografija (SFC) je hibridna tehnika plinske i tekućinske kromatografije. Važnost SFC je u tome što dopušta razdvajanje i određivanje skupina spojeva koje se uobičajeno ne mogu odrediti niti plinskom niti tekućinskom kromatografijom. Spojevi koji se određuju su ili neisparivi ili osjetljivi na povišenu temperaturu tako da se ne može upotrijebiti plinska kromatografija ili nemaju funkcionalnih grupa koje je moguće odrediti tekućinskom kromatografijom. SFC se može primijeniti za određivanje različitih materijala uključujući prirodne spojeve, droge, hranu, pesticide, herbicide, goriva i eksplozive.

uranij    →   uranium

Uranij je 1789. godine otkrio Martin Heinrich Klaproth (Njemačka). Ime je dobio po planetu Uranu. To je srebrni, savitljivi i kovki metal. Potamni na zraku. Reagira s vodenom parom, a uranijev prah reagira i s vodom. Lako se otapa u kiselinama, osim u nitratnoj koja ga čini pasivnim. Otporan je na lužine. Uranij je radioaktivni element koji je visoko radiotoksičan i kancerogen. Spojevi su mu visoko toksični i imaju kumulativni efekt. Najvažnije rude uranija su uranijev smolinac ili uranit (U₃O₈), karnotit (K₂O·2U₂O₃·V₂O₅·3H₂O) i tobernit (Cu(UO₂)₂P₂O₈·12H₂O). Glavna primjena mu je kao nuklearno gorivo pri čemu uranij-235 služi kao direktni fisijski materijal a uranij-238 služi kao sirovina za dobivanje plutonija-239 koji opet služi kao fisijski materijal.

vodeni plin    →   water gas

Vodeni plin (plavi plin, sintetski plin) jest plin koji služi kao sirovina u sintezi organskih spojeva, kao gorivo kod varenja, proizvodnje stakla i u drugim industrijama gdje je potrebno razviti visoku temperaturu. Vodeni plin se proizvodi tako da se para prevodi preko užarenog ugljena ili koksa. Sastoji se uglavnom od ugljikova monoksida (CO) i vodika (H₂) onečišćenih s malim količinama CO₂, N₂, CH₄ i O₂.

cirkonij    →   zirconium

Cirkonij je 1789. godine otkrio Martin Heinrich Klaproth (Njemačka). Ime mu potječe od sirijske riječi zargun za zlatnu boju. To je sjajni, tvrdi, srebrni metal na čijoj se izloženoj površini stvara oksidni film. Prilikom zagrijavanja lako se spaja i s ugljikom, i s kisikom, i s dušikom. Metalni prah se sam zapali na zraku, naročito na povišenim temperaturama. Otporan je na koroziju, lužine i kiseline. Glavne su mu rude cirkon (ZrSiO₄) i badelit (ZrO₂). Slabo apsorbira neutrone pa se upotrebljava kao obloga gorivih elemenata u nuklearnom reaktoru. Nuklearne elektrane troše preko 90 % proizvodnje cirkonija. Koristi se za proizvodnju poludragog kamenja, supervodiča, pri proizvodnji stakla i keramike, kao i za uklanjanje tragova kisika i dušika iz vakuum cijevi.