KEMIJSKI RJEČNIK

staklena elektroda    →   glass electrode

Staklena elektroda je elektroda osjetljiva na vodikove ione. Sastoji se od staklene membrane, unutarnje referentne elektrode i unutarnje otopine. Može se također prirediti i staklena elektroda osjetljiva na natrijeve ione.

Staklena elektroda ima ekstremno velik električni otpor. Membrana tipične staklene elektrode (debljine od 0.03 mm do 0.1 mm) ima električni otpor od 30 MΩ do 600 MΩ). Aktivitet vodikovih iona u unutrašnjoj otopini je stalan. Površina staklene membrane mora biti hidratizirana da bi djelovala kao pH elektroda. kada se staklena membrana uroni u vodenu otopinu na njenoj površini se formira tanki gel sloj pri čemu dolazi do ionske izmjene između iona natrija u kristalnoj rešetki stakla i vodikovog iona. Ista stvar se dešava i na unutrašnjoj strani membrane.

Najjednostavnije objašnjenje rada staklene membrane je da se staklo ponaša kao slaba kiselina (staklo-H).

Aktivitet vodikovih iona u unutrašnjoj otopini je stalan. Kada se na vanjskoj strani staklene membrane promijeni koncentracija vodikovih iona staklo će se protonirati ili deprotonirati. Razlika pH otopina s unutrašnje i vanjske strane staklene membrane stvara elektromotornu silu proporcionalnu toj razlici.

glutaminska kiselina    →   glutamic acid

Glutaminska kiselina spada u negativno nabijene aminokiseline. To je jedna od dvije aminokiseline koje sadrže karbonsku kiselinu u pobočnom lancu. Kao i sve nabijene aminokiseline i ova kiselina se često nalazi na površini bjelančevine utječući na njenu topljivost i ionski karakter. Asparaginska i glutaminska kiselina igraju važnu ulogu u aktivnim centrima enzima. Glutaminska kiselina se često naziva i glutamat jer je pri fiziološkom pH karboksilna kiselina disocirana u svoj anionski oblik. Glutaminska kiselina nije esencijalna kiselina jer ljudski organizam svu potrebnu kiselinu može sintetizirati iz drugih aminokiselina.

• Kratice: Glu, E
• IUPAC ime: 2-aminopentanska dikiselina
• Molekularna formula: C₅H₉NO₄
• Molekularna masa: 147.13 g/mol

poluvalni potencijal    →   half-wave potential

Poluvalni potencijal (E_1/2) je potencijal na kojem je struja polarografskog vala jednaka polovici difuzijske struje (i_d). Kod reverzibilnih sustava poluvalni potencijal karakterističan je za svaku ionsku vrstu pojedinog elementa (ali ovisi o sastavu otopine) pa se E_1/2 može koristiti za kvalitativno određivanje (identifikaciju) elektroaktivnih vrsta.

teška voda    →   heavy water

Molekule vode sastavljene su od dva atoma vodika i jednog atoma kisika (H₂O). Ako se vodikovi atomi u molekuli vode zamijene s deuterijevim atomima nastat će teška voda (D₂O). Deuterij se razlikuje od vodika po tome što ima jedan neutron više u jezgri atoma. Udio teške vode u normalnoj vodi je približno 1:5000 i može se koncentrirati elektrolizom. Teška voda ima i više vrelište (101.4 °C) i više ledište (3.6 °C) od normalne vode. Teška voda je 1.11 puta (20/18=1.11) teža od obične vode.

vodik    →   hydrogen

Vodik je 1766. godine otkrio Sir Henry Cavendish (Engleska). Ime mu je dao Lavoisie od grčkih riječi hydro što znači voda i genes što znači tvoriti. To je plin bez boje i mirisa, netopljiv u vodi. Lako difundira kroz sve materijale. Zapaljiv je i pravi eksplozivne smjese u zraku. Zapaljen na zraku gori svijetlim vrućim plamenom dajući vodenu paru. Na povišenoj temperaturi lako se spaja s kisikom, sumporom i halogenim elementima. Procjenjuje se da 90 % svih atoma, odnosno skoro 3/4 mase svemira, otpada na vodik. Sve zvijezde, pa i Sunce, sastavljene su uglavnom od vodika (w>90 %). Vodik se u prirodi rijetko nalazi u elementarnom stanju, samo u višim slojevima atmosfere ili u vulkanskim plinovima. Uglavnom je vezan u spojevima od kojih su najrašireniji voda (H₂O), amonijak (NH₃) i razni organski spojevi. Čisti vodik se najčešće dobiva elektrolizom vode. Laboratorijski se dobiva reakcijom sulfatne kiseline i elementarnog cinka. Industrijski se dobiva prevođenjem vodene pare preko užarenog koksa. Upotrebljava se za sintezu amonijaka, hidriranje ugljena i ulja, proizvodnju kloridne kiseline i kao redukcijsko sredstvo.

indij    →   indium

Indij su 1863. godine otkrili Ferdinand Reich i Hieronymus Theodor Richter (Njemačka). Ime je dobio po karakterističnoj indigoplavoj liniji u vidljivom dijelu atomskog spektra. To je srebrno bijeli metal, mekan poput voska koji je stabilan na zraku i u vodi. Topljiv je u kiselinama uz razvijanje vodika. Spojevi indija, naročito ako su u koloidnom stanju, su toksični ako se progutaju. Indij je rijedak metal koji se nigdje ne javlja u većim količinama. Dobiva se kao nusproizvod prerade sulfidnih ruda cinka, željeza i bakra. Upotrebljava se u elektronici, legura In-Cd-Ag se koristi za izradu kontrolnih šipki u nuklearnom reaktoru. Spojevi indija upotrebljavaju se za proizvodnju infracrvenih detektora.

jod    →   iodine

Jod je 1811. godine otkrio Bernard Courtois (Francuska). Ime mu dolazi od grčke riječi ioeides za ljubičastu boju zbog karakteristične boje njegovih para. To je sjajna, ljubičasto-crna krutina karakterističnog mirisa koja lako sublimira. Jod se slabo otapa u vodi, ali se dobro otapa u alkoholu. Pare joda su otrovne. Jod izaziva opekline na koži. U prirodi se nalazi u obliku jodida i jodata. Dobiva se iz čilske salitre ili iz pepela morskih algi. Upotrebljava se u organskoj sintezi, dezinfekciju i kao preventivno sredstvo protiv gušavosti (dodatak prehrani).

ion selektivne elektrode    →   ion selective electrode

Ion selektivne elektrode (ISE) jesu elektrode čiji je potencijal ovisan o koncentraciji određene ionske vrste u otopini. ISE su često membranske elektrode i koriste se u elektroanalitičkoj kemiji.

ionizacija    →   ionisation

Ionizacija je nastajanje iona. Određena molekula ionizira u otopini, npr. kiselina ionizira kada se otopi u vodi.

Prijelaz elektrona također može izazvati ionizaciju, npr. natrij i klor reagiraju prijenosom valentnog elektrona s natrija na klor te tako nastaju ioni od kojih se sastoji kristalna rešetka natrijeva klorida.

Kohlrauschov zakon    →   Kohlrausch’s law

Kohlrauchov zakon kaže da je vodljivost elektrolita pri beskonačnom razrjeđenju jednaka zbroju provodljivosti aniona i kationa. Ako se sol otopi u vodi, vodljivost otopine jednaka je zbroju provodljivosti aniona i kationa. Zakon, koji govori o neovisnoj migraciji iona, izveo je iz eksperimenta njemački kemičar Friedrich Kohlrausch (1840.-1910.).