KEMIJSKI RJEČNIK

rodij    →   rhodium

Rodij je 1804. godine otkrio William Hyde Wollaston (Engleska). Ime je dobio prema grčkoj riječi rodeos što znači ružičast po boji otopina nekih njegovih soli. To je tvrdi, srebrni, sjajni metal koji zajedno s rutenijem i paladijem čini skupinu lakih platinskih metala. Stabilan je na zraku i u kiselinama ali reagira s talinama alkalija. Rodij i njegovi spojevi su jako toksični. U prirodi se pojavljuje obično kao pratitelj bakarnih i nikalnih ruda, ili u aluvijalnim ležištima. Upotrebljava se za legiranje platine i paladija (povećava im tvrdoću), kao katalizator i kao dodatak staklu za reflektore i projektore.

rutenij    →   ruthenium

Rutenij je 1844. godine otkrio Karl Karlovich Klaus (Rusija). Ime je dobio od latinskog naziva za Rusiju - Rutenia. To je sjajni i tvrdi srebrni metal koji zajedno s rodijem i paladijem čini skupinu lakih platinskih metala. Stabilan je na zraku, u vodi i kiselinama ali reagira s talinama alkalija. Rutenijev(VIII) oksid je lako hlapljiv i jako toksičan. Pare RuO₄ naročito oštećuju sluznicu oka. U prirodi se pojavljuje obično kao pratitelj bakarnih i nikalnih ruda, a poznata je i prirodna legura osmija i iridija koja sadrži rutenij. Upotrebljava se za legiranje platine i paladija (povećava im tvrdoću).

zaštita žrtvovanom elektrodom    →   sacrificial protection

Zaštita žrtvovanom elektrodom zaštita je željeza ili čelika protiv korozije koristeći reaktivniji metal. Komadići cinkove ili magnezijeve slitine pričvrste se za tijela pumpi ili cijevi. Zaštićeni metal je katoda i ne korodira dok anoda korodira. Ovakvi se predmeti zovu žrtvovane anode. Žrtvovane elektrode moraju se periodično zamjenjivati ovisno o brzini trošenja.

Željezna cijev spojena je s reaktivnijim metalom, kao što je magnezij, koji će donirati svoje elektrone i sprječiti hrđanje željeza. Eventualno oksidirano željezo će se reducirati nazad u elementarno stanje.

more    →   seawater

More, odnosno morska voda, nezasićena je homogena otopina koja se sastoji od vode kao otapala (96.5 %) i otopljenih soli (3.5 %) te manjih količina partikularne tvari, otopljenih plinova i organskih sastojaka. Veći dio Zemlje pokriven je morskom vodom. Od ukupne površine Zemlje (510 100 000 km²) svjetski oceani prekrivaju skoro 71 % (361 840 000 km²) s prosječnom dubinom od 3 682.2 m.

Gustoća morske vode je, zbog njene slanosti, viša od one čiste vode. Uz to, povećanjem slanosti vode snižava se temperatura ledišta a povisuje temperatura vrelišta mora. Prosječna slanost oceana je 35 ‰, što iznosi oko 35 g čvrste tvari otopljene u 1 kg morske vode. Ispitivanjem koncentracija najzastupljenijih soli u moru utvrđeno je da je njihov relativan odnos u moru konstantan bez obzira na njihovu apsolutnu količinu. Samo šest elemenata i spojeva čine oko 99 % otopljenih soli u moru: klorid (Cl^-), natrij (Na⁺), sulfat (SO₄^2-), magnezij (Mg²⁺), kalcij (Ca²⁺) i kalij (K⁺).

standard    →   standard

Standardi su materijali koji sadrže točno poznatu koncentraciju analita. Služe za referentno određivanje nepoznate koncentracije ili kalibriranje analitičkih uređaja.

Točnost analitičkih mjerenja ovisi o tome koliko je rezultat blizu stvarnoj vrijednosti. Određivanje točnosti mjerenja obično zahtijeva kalibraciju analitičke metode s poznatim standardom. Ovo se često čini s nekoliko standarda različitih koncentracija nakon čega se pravi kalibracijska ili radna krivulja.

Koncentracija standardne otopine obično se određuje ili preciznim vaganjem potrebne količine čiste supstancije i otapanjem u točno poznatom volumenu (primarni standard) ili se vaganjem i otapanjem pripremi otopina približne koncentracije, a točna se koncentracija odredi titracijom s otopinom poznate koncentracije (sekundarni standard).

šećer    →   sugar

Šećeri su skupina u vodi topljivih ugljikohidrata relativno niske molekularne mase i karakterističnog slatkog okusa. Skupinu čine uglavnom monosaharidi (glukoza, fruktoza, galaktoza), disaharidi (saharoza, laktoza, maltoza) i trisaharidi (rafinoza). Mnogi od njih se često nalaze u prirodi i nose imena koja odražavaju odakle su prvi put izolirani. Primjerice glukoza je također poznata i kao grožđani šećer, fruktoza kao voćni šećer, laktoza kao mliječni šećer a maltoza kao sladni šećer. U svakodnevnoj upotrebi ime šećer se obično odnosi na saharozu (obični stolni šećer iz šećerne trske ili šećerne repe).

sunčeva ćelija    →   solar cell

Sunčeva ili fotonaponska ćelija jest naprava koja sunčevu svjetlost pretvara u elektricitet. Sve sunčeve ćelije koriste se fotonaponskom pojavom, pa se često zovu fotonaponskim napravama. U većini ovih ćelija osnovni materijal čine poluvodiči, a najčešći je silicij.

Fotonaponska pojava zasniva se na stvaranju pokretnih nositelja naboja - elektrona i šupljina - uslijed apsorpcije fotona svjetlosti. Ovaj par naboja stvara se kad elektron u najvišoj popunjenoj elektronskoj vrpci poluvodiča (valentnoj vrpci) apsorbira foton dostatne energije i prijeđe u praznu elektronsku vrpcu (vodljivu vrpcu). Ovo pobuđenje može se inducirati samo fotonom čija energija odgovara širini energijskog procjepa koji razdvaja valentnu i vodljivu vrpcu. Stvaranje para naboja elektron-šupljina može se pretvoriti u električnu struju u poluvodičkoj napravi, u kojoj je sloj jednog poluvodiča spojen sa slojem drugačijeg poluvodiča ili pak metala. U većini poluvodičkih ćelija ovaj je spoj takozvani p-n spoj, tj. sučeljavaju se p-dopirani i n-dopirani poluvodič. Na sučelju višak pozitivnog naboja (šupljina) u p-dopiranom poluvodičkom sloju i višak negativnog naboja (elektrona) u n-dopiranom poluvodičkom sloju stvara električno polje, koje se prostire s obje strane sučelja. Kad se apsorpcijom fotona u ovom području stvori par elektron-šupljina, ovi naboji se, zbog djelovanja polja, udaljuju od sučelja krećući se u suprotnim smjerovima prema vrhu i dnu ćelije, gdje se nalaze metalne elektrode za skupljanje struje. Elektroda na vrhu (kroz koju se apsorbira svjetlost ) podijeljena je na trake tako da ne zaklanja poluvodički sloj. U većini komercijalnih ćelija p-n spoj se formira unutar monolitnog komada kristalnog silicija. Silicij apsorbira sunčevu svjetlost onih valnih duljina pri kojima je najintenzivnija, od bliskog infracrvenog područja (valnih duljina oko 1200 nm) do ljubičastog (valnih duljina oko 350 nm).

prolazna tvrdoća    →   temporary hardness

Prolaznu tvrdoću vode čine hidrogenkarbonati, HCO₃^-, kalcija i magnezija. Može se ukloniti prokuhavanjem pri čemu nastaje bijeli talog kalcijeva karbonata, odnosno kamenca.

talij    →   thallium

Talij je 1861. godine otkrio Sir William Crookes (Engleska). Ime je dobio od grčke riječi thallos što znači propupala grančica zbog karakteristične zelene linije u atomskom spektru. To je srebrno sivi, veoma mekani metal koji se može rezati nožem. Oksidira na zraku pa se čuva u petroleju. Otapa se u svim kiselinama. Talij je otrovan za ljude i životinje. Nekad se upotrebljavao za uništavanje glodavaca i insekata ali je to napušteno zbog posrednog trovanja divljih životinja i ptica. Spojevi su visoko toksični ako se unesu u organizam, a naročito su opasni zbog svog kumulativnog efekta. Talij se nigdje ne javlja u većim količinama. Dobiva se kao nusproizvod prerade sulfidnih ruda cinka, olova, željeza i bakra. Najviše se upotrebljava u elektronici, za proizvodnju posebnog optičkog stakla s velikim indeksom loma i infracrvenih detektora.

prijelazni element    →   transition metal

Prijelazni elementi smješteni su središnjem dijelu periodnog sustava, u skupinama od 3. do 11. Popunjavaju d-podljuske prethodne ljuske, te ih zbog toga nazivamo i d-elementima.

Prvom nizu prijelaznih elemenata pripadaju skupine skandija (Sc), titanija (Ti), vanadija (V), kroma (Cr), mangana (Mn), željeza (Fe), kobalta (Co), nikla (Ni) i bakara (Cu). Često se i elementi 12. skupine (skupine cinka) svrstavaju u prijelazne elemente iako su d-podljuske već popunjene kod skupine bakra.

Unutar 6. i 7. periode nalaze se, u 3. podljusci, unutrašnji prijelazni elementi, (lantanoidi) i (aktinoidi). Prijelazni elementi su metali velike gustoće, tvrdoće i visokog tališta. Spojevi su im obično obojeni, a za njih je karakteristično stvaranje kompleksnih spojeva.