KEMIJSKI RJEČNIK

nuklearna magnetska rezonancija    →   nuclear magnetic resonance

Nuklearna magnetska rezonancija (NMR) tip je radiofrekventne spektroskopije koji je temeljen na magnetskom polju koje se stvara vrtnjom električki nabijenih atomskih jezgra. To nuklearno magnetsko polje prouzročeno je interakcijom s vrlo velikim (1 T - 5 T) magnetskim poljem instrumenta. NMR tehnika primjenjuje se za proučavanje elektronske gustoće i kemijskih veza i postala je osnovni istraživački alat za određivanje struktura u organskoj kemiji.

nukleinska kiselina    →   nucleic acid

Nukleinske kiseline su najveće organske molekule, prijeko potrebne komponente svake žive stanice. Svaki nukleotid sadrži po jednu dušičnu bazu, jednu molekulu šećera pentoze i jednu molekulu fosforne kiseline. Dva su osnovna tipa nukleinskih kiselina u živim bićima: dezoksiribonukleinske kiseline (DNK) i ribonukleinske kiseline (RNK). DNK je prvi otkrio 1869. švicarski biokemičar Friedrich Miescher (1844.-1895.) u jezgrama spermija nekih riba.

DNK su sastavljene od dušičnih purinskih baza adenina (A) i gvanina (G), dušičnih pirimidinskih baza citozina (C) i timina (T), šećera dezoksiriboze i fosforne kiseline.

RNK su građene od istih blokova kao DNK, samo što je u njima pirimidinska baza timin zamijenjena uracilom (U), a šećer je riboza umjesto dezoksiriboze.

ortho položaj    →   ortho position

Ortho položaj u organskoj kemiji položaj je u kojem su na benzenovom prstenu vezane dvije skupine u položajima 1 i 2. Upotrebljava se kratica o-, npr. o-hidrokinon je 1,2-dihydroxybenzene.

okso-spoj    →   oxo compound

Okso-spojevi su organski spojevi koji sadrže karbonilnu skupinu, C=O. Izraz obuhvaća aldehide, karbonske kiseline, ketone, amide i estere.

Okso-spojevi su također, anorganski kompleksni spojevi s kisikom kao ligandom.

para položaj    →   para position

Para položaj u organskoj kemiji je onaj položaj u kojem su na benzenov prsten vezane dvije skupine u položaju 1 i 4. Upotrebljava se kratica p-, npr. p-hidrokinon je 1,4-dihydroxybenzene.

peptid    →   peptide

Peptidi su skupina organskih spojeva koja sadrži dvije ili više aminokiselina (istih ili različitih) povezanih peptidnom vezom. Peptidna veza nastaje reakcijom između susjednih karboksilnih (-COOH) i amino (-NH₂) skupina uz izlučivanje vode.

kalij    →   potassium

Kalij je 1807. godine otkrio Sir Humphry Davy (Engleska). Ime mu dolazi od arapske riječi qali što znači pepeo. To je mekani, bijeli metal čija svježa površina ima srebrnasti sjaj. Na površini se, u dodiru sa zrakom, brzo stvara mutan oksidni film. Burno reagira s vodom pri čemu se razvija vodik. Kalija u Zemljinoj kori ima skoro kao i natrija ali je relativno malo nalazišta kalijevih spojeva. Najvažniji minerali kalija su silvin (KCl) i karnalit (KCl·MgCl₂·6H₂O). Uglavnom se upotrebljava u organskoj sintezi i za izradu fotoćelija.

salinitet    →   salinity

Salinitet (S) je mjera za količinu otopljenih soli u morskoj vodi. Salinitet je definiran kao ukupna količina otopljenih soli u morskoj vodi u promilima, ‰, (djelovima na tisuću) kada se svi karbonati pretvore u okside, bromidi i jodidi u kloride i kada se sve organske tvari kompletno oksidiraju.

Klorinitet je najstarija metoda za mjerenje saliniteta koja, temeljem ideje o stalnom omjeru otopljenih komponenti morske vode, pruža uvid u ukupnu količinu otopljenih soli u morskoj vodi mjerenjem koncentracije halida (klorida, bromida i jodida). Odnos između kloriniteta (Cl) i saliniteta dan u Knudsenovim tablicama jest

Ova formula koristila se do 1962., kada je JPOTS (Joint Panel for Oceanographic Tables and Standards) odredilo novu konstantu proporcionalnosti u Knudsenovoj formuli

U međuvremenu, razvoj uređaja za mjerenje električne vodljivosti doveo je do brze, jeftine i precizne metode za određivanja slanosti morske vode. Uveden je Praktični salinitet (S_P) kao zamjena za salinitet dobiven mjerenjem kloriniteta. Skala praktičnog saliniteta (Practical Salinity Scale 1978, PSS-78) definirana je preko K₁₅, odnosno odnosa električne vodljivosti uzorka mora pri t₆₈ = 15 °C i tlaku od jedne standardne atmosfere i otopine kalijevog klorida (KCl) u kojoj je maseni udio KCl točno 0.0324356 (32.4356 g KCl otopljeno je u 1 kg otopine) pri istom tlaku i temperaturi.

Praktični salinitet je bezdimenzijska veličina iako mu ponekad (pogrešno) pripisuju jedinicu "psu". U većini slučajeva može se pretpostaviti da su psu i ‰ sinonimi.

Prosječni salinitet morske vode je 35 ‰, što je oko 35 g soli otopljeno u 1 kg morske vode.

more    →   seawater

More, odnosno morska voda, nezasićena je homogena otopina koja se sastoji od vode kao otapala (96.5 %) i otopljenih soli (3.5 %) te manjih količina partikularne tvari, otopljenih plinova i organskih sastojaka. Veći dio Zemlje pokriven je morskom vodom. Od ukupne površine Zemlje (510 100 000 km²) svjetski oceani prekrivaju skoro 71 % (361 840 000 km²) s prosječnom dubinom od 3 682.2 m.

Gustoća morske vode je, zbog njene slanosti, viša od one čiste vode. Uz to, povećanjem slanosti vode snižava se temperatura ledišta a povisuje temperatura vrelišta mora. Prosječna slanost oceana je 35 ‰, što iznosi oko 35 g čvrste tvari otopljene u 1 kg morske vode. Ispitivanjem koncentracija najzastupljenijih soli u moru utvrđeno je da je njihov relativan odnos u moru konstantan bez obzira na njihovu apsolutnu količinu. Samo šest elemenata i spojeva čine oko 99 % otopljenih soli u moru: klorid (Cl^-), natrij (Na⁺), sulfat (SO₄^2-), magnezij (Mg²⁺), kalcij (Ca²⁺) i kalij (K⁺).

sedimentne stijene    →   sedimentary rocks

Sedimentne stijene nastaju akumulacijom i naknadnom konsolidacijome sedimenata u različite vrste stijena. Tri su glavna tipa sedimentnih stijena:

Klastične sedimentne stijene građene su od diskretnih fragmenata ili klasta nastalih iz drugih stijena.

Kemijske (kemogene) sedimentne stijene nastale precipitacijom, tj. izlučivanjem minerala iz zasićenih vodenih otopina.

Biogene (organogene) sedimentne stijene nastale akumuliranjem organske tvari (treset, ugljen, nafta) ili taloženjem anorganskih skeletnih dijelova, uglavnom morskih, organizama.

Ovisno o veličini sedimentne čestice podijeljene su u šest kategorija:

• blokovi (>256 mm)
• obluci (64 - 256 mm)
• šljunak (2 - 64 mm)
• pijesak (1/16 - 2 mm)
• mulj (1/256 - 1/16 mm)
• glina (<1/256 mm)