KEMIJSKI RJEČNIK

glikozid    →   glycoside

Glikozidi su skupina organskih spojeva u kojoj je šećerna skupina (glikon), preko svog anomernog ugljikovog atoma, glikozidnom vezom povezana s nekom drugom skupinom - aglikonom. Prema IUPAC-ovoj definiciji svi disaharidi i polisaharidi su također glikozidi u kojima je aglikon također šećer.

Vodene otopine cikličkih poluacetala ili poluketala šećera spontano uspostavljaju ravnotežu između α i β anomera koji prelaze jedan u drugi preko otvorenog aldehidnog oblika. Međutim, kada se glikozidna veza formira anomerna konfiguracija ostaje zaključana. α i β glikozidi imaju različita kemijska, fizikalna i biološka svojstva.

Naziv glikozid je naknadno proširen tako da obuhvaća ne samo veze između anomernog ugljikovog atoma, i -OR skupine već i njegove veze sa -SR (tioglikozidi) i -SeR (selenoglikozidi). Nazivi N-glikozid (za anomerni C-atom vezan na -NR1R2) i C-glikozid (za anomerni C-atom vezan na -CR1R2R3), iako su široko rasprostranjeni u biokemijskoj literaturi, pogrešni su i ne bi ih se smjelo koristiti.

polučlanak    →   half-cell

Polučlanak je dio galvanskog članka u kojem dolazi do oksidacije ili do redukcije elementa u dodiru s vodom ili vodenom otopinom jednog od njegovih spojeva.

poluvalni potencijal    →   half-wave potential

Poluvalni potencijal (E_1/2) je potencijal na kojem je struja polarografskog vala jednaka polovici difuzijske struje (i_d). Kod reverzibilnih sustava poluvalni potencijal karakterističan je za svaku ionsku vrstu pojedinog elementa (ali ovisi o sastavu otopine) pa se E_1/2 može koristiti za kvalitativno određivanje (identifikaciju) elektroaktivnih vrsta.

standardizacija    →   standardisation

Standardizacija je određivanje točne koncentracije otopine sekundarnog standarda.

jaki elektrolit    →   strong electrolyte

Jaki elektroliti su oni elektroliti koji u vodenim otopinama potpuno disociraju na svoje ione i koji dobro provode električnu struju.

sublimacija    →   sublimation

Sublimacija je prijelaz tvari iz čvrstog izravno u plinovito stanje bez prethodnog prijelaza u tekućinu. Suhi led (smrznuti CO₂) na sobnoj temperaturi sublimira.

halogeni elementi    →   halogens

U 17. skupinu periodnog sustava spadaju fluor (F), klor (Cl), brom (Br), jod (I) i astat (At). Zajedničkim imenom nazivaju se halogenima (oni koji tvore soli) zbog toga što izravno s metalima daju soli. U vanjskoj ljusci imaju 7 elektrona pa su izrazito elektronegativni. Reagiraju sa skoro svim metalima i mnogim nemetalima. Reaktivnost im opada porastom atomske mase. Halogeni imaju jak neugodan miris i gore sjajnim plamenom.

U elementarnom stanju halogeni elementi prave dvoatomne molekule. Kako raste volumen atoma, rastu i Van der Waalsove privlačne sile. Tako su pri sobnoj temperaturi fluor i klor plinovi, brom tekućina, a jod i astat čvrste tvari.

Henryjev zakon    →   Henry’s law

Henryjev zakon formulirao je 1803. engleski kemičar William Henry (1775.-1836.). Sadržaj plina otopljenog u tekućini pri određenoj temperaturi upravo je razmjeran parcijalnom tlaku tog plina iznad tekućine. Henryjev zakon vrijedi samo za slabo topljive plinove pri niskim parcijalnim tlakovima.

gdje je p_i parcijalni tlak komponente i iznad otopine, x_i je molarni udio u otopini a K_x je konstanta karakteristična za dani plin i otapalo.

histidin    →   histidine

Histidin je nabijena aminokiselina s baznim pobočnim lancem. To je esencijalna aminokiselina koju ljudski organizam ne može sintetizirati te se mora unijeti preko hrane. Konstanta imidazolnog lanca histidina je otprilike 6 što znači da mala promjena pH fiziološke otopine može promijeniti njen naboj. Protonirani imidazol ponaša se kao kiselina a neprotonirani kao baza. Histidin se često sreće kao ligand u kompleksima željeza i cinka.

• Kratice: His, H
• IUPAC ime: 2-amino-3-(1H-imidazol-5-il)propanska kiselina
• Molekularna formula: C₆H₉N₃O₂
• Molekularna masa: 155.15 g/mol

kaljenje    →   tempering

Kaljenje je ubrzano hlađenje metala (obično čelika) s pogodne povišene temperature, čime se mijenjaju njegova svojstva, npr. čelik postaje tvrđi. Ovo se općenito postiže uranjanjem metala u vodu, ulje, otopinu polimera ili soli iako se ponekad koristi i hlađenje u struji zraka.