Tantal je 1802. godine otkrio Anders Ekeberg (Švedska). Ime je dobio po Tantalu iz grčke mitologije zbog velikih teškoća kod njegovog dobivanja i odvajanja od niobija. To je vrlo tvrdi srebrno sivi metal. Čisti metal se može izvući u vrlo fine žice. Na izloženoj površini formira se oksidni film otporan na koroziju. Ne otapa se u kiselinama niti u vodenim otopinama lužina, reagira jedino s fluoridnom kiselinom i rastaljenim alkalijama. Zagrijani metal se zapali na zraku. Spada u rjeđe elemente javlja se zajedno s niobijem u rudama tantalitu, niobitu ili kolumbitu ((Fe, Mn)(Nb, TaO3)2). Upotrebljava se za proizvodnju kondenzatora i drugih elektronskih komponenti, specijalnih čelika, za izradu aparata za kemijsku industriju. Otporan je na sve tjelesne tekućine i ne iritira pa se koristi u medicini.
Tetraedarska geometrija molekule onaj je oblik kod kojeg u molekuli postoje četiri veze na centralnom atomu bez slobodnih elektronskih parova. Atomi vezani na centralni atom leže na vrhovima tetraedra s kutom od 109.5° između njih. Tetraedarski raspored elektronskih orbitala posljedica je sp3 hibridizacije na centralnom atomu. Npr. amonijev ion (NH4+) i metan (CH4) imaju tetraedarsku geometriju molekule.
Talij je 1861. godine otkrio Sir William Crookes (Engleska). Ime je dobio od grčke riječi thallos što znači propupala grančica zbog karakteristične zelene linije u atomskom spektru. To je srebrno sivi, veoma mekani metal koji se može rezati nožem. Oksidira na zraku pa se čuva u petroleju. Otapa se u svim kiselinama. Talij je otrovan za ljude i životinje. Nekad se upotrebljavao za uništavanje glodavaca i insekata ali je to napušteno zbog posrednog trovanja divljih životinja i ptica. Spojevi su visoko toksični ako se unesu u organizam, a naročito su opasni zbog svog kumulativnog efekta. Talij se nigdje ne javlja u većim količinama. Dobiva se kao nusproizvod prerade sulfidnih ruda cinka, olova, željeza i bakra. Najviše se upotrebljava u elektronici, za proizvodnju posebnog optičkog stakla s velikim indeksom loma i infracrvenih detektora.
Trigonska bipiramidalna geometrija molekule oblik je molekule kod kojeg je na centralni atom vezano pet veza bez ijednog slobodnog elektronskog para. Tri veze su raspoređene u ekvatorijalnoj ravnini atoma pod kutom od 120° svaka, a druge dvije su na osi centralnog atoma. Aksijalne veze su pod pravim kutom u odnosu na ekvatorijalne veze. Elektronske orbitale usmjerene u vrhove trigonske bipiramide posljedica su sp3d (ili dsp3) hibridizacije na centralnom atomu. Molekula PCl5 ima trigonsku bipiramidalnu geometriju.
Trigonska planarna geometrija molekule onaj je oblik kod kojeg su tri veze vezane na centralni atom u molekuli bez ijednog slobodnog para elektrona. Veze su raspoređene u ekvatorijalnoj ravnini s međusobnim kutovima od 120°. Elektronske orbitale usmjerene prema vrhovima trokuta posljedica su sp2 hibridizacije na centralnom atomu. Karbonatni ion (CO32-) ima trigonsku planarnu geometriju molekule.
Trigonska piramidalna geometrija molekule onaj je oblik molekule kod kojeg su tri veze i jedan slobodan elektronski par vezani na centralni atom molekule. Tetraedarski raspored elektronskih orbitala posljedica je sp3 hibridizacije na centralnom atomu. Molekula amonijaka (NH3) ima trigonsku piramidalnu geometriju.
Ultraljubičasto svjetlo (UV svjetlo ili UV zračenje) elektromagnetsko je zračenje čije su valne duljine duže od x-zraka, ali kraće od valnih duljina vidljivog svjetla. Ultraljubičasto svjetlo može razbiti neke kemijske veze i uzrokovati oštećenja stanice.
Ljudsko oko zapaža samo elektromagnetsko zračenje u području valnih duljina od 400 nm do 760 nm. Taj uski dio elektromagnetskog spektra naziva se vidljivo zračenje. Vidljiva (bijela) svjetlost smjesa je svjetlosti svih boja koja se, pomoću staklene prizme, može rastaviti na sastavne boje - spektar vidljive svjetlosti, a svaka boja odgovara određenom području valnih duljina:
boja | valna duljina / nm |
---|---|
ljubičasta | 400 - 450 |
plava | 450 - 500 |
zelena | 500 - 570 |
žuta | 570 - 590 |
narančasta | 590 - 620 |
crvena | 620 - 760 |
Alessandro Giuseppe Antonio Anastasio Volta (1745.-1827.), talijanski je fizičar koji je napravio prvu bateriju (Voltin stup) 1800. godine. Izumio je elektrofor, uređaj koji bi se električki napunio trljanjem i mogao je prenositi električni naboj na druge objekte. Baveći se elektrostatikom otkrio je povezanost kapaciteta, napona i naboja kondenzatora. Volta je također otkrio i izolirao plin metan (CH4). U njegovu čast je jedinica za napon nazvana volt.
Generalić, Eni. "Valentni elektron." Englesko-hrvatski kemijski rječnik & glosar. 29 June 2022. KTF-Split. {Datum pristupa}. <https://glossary.periodni.com>.
Glosar
Periodni sustav