KEMIJSKI RJEČNIK

škrob    →   starch

Škrob C₆H₁₀O5)_x je polisaharid koji biljke koriste za skladištenje molekula glukoze. Nakuplja se u plodovima, sjemenkama, gomoljima i korijenju. Škrob je smjesa dvaju različitih polimera, amiloze (oko 20 %) i amilopektina (oko 90 %). Amiloza je netopljiva u hladnoj vodi, dok je amilopektin topljiv. Amiloza se sastoji od nekoliko stotina ostataka glukoze međusobno povezanih α(1→4)-glikozidnim vezama. Amilaza s jodom daje karakteristično intenzivno ljubičasto obojenje. Amilopektin je razgranati polimer sastavljen od dugog lanca, od nekoliko tisuća, ostataka glukoze međusobno povezanih α(1→4)-glikozidnim vezama i pobočnih lanaca koji su s njima povezani α(1→6)-glikozidnim vezama (prosječno na svakih 25 ostataka glukoze). Amilopektin s jodom daje blijedocrveno obojenje.

Probava škroba započinje u ustima djelovanjem amilaze, probavnog enzima prisutnog u slini. Razgradnja se nastavlja u tankom crijevu enzimima što ih izlučuje gušterača. Konačni produkt, molekule glukoze, apsorbiraju se u krvotok i prenose do jetre. Glikozidaze su u svom djelovanju jako specifične. One mogu hidrolizirati α-glikozidnu vezu u škrobu i glikogenu ali ne i β-glikozidnu vezu u celulozi. Škrob je važan sastojak u prehrani a široko se upotrebljava i u proizvodnji ljepila, farmaciji i medicini.

superfluidni helij    →   superfluid helium

Superfluidnost helija otkrio je 1938. sovjetski fizičar Pyotr Leonidovich Kapitsa. Helij-4 pokazuje superfluidna svojstva kada se ohladi ispod 2.18 K (-270.97 °C), tzv. lamda-točka (λ). Pri ovim temperaturama tekući helij (helij II) je fluid s ekstremno niskom viskoznošću i ekstremno visokom specifičnom provodnošću topline. Toplinska vodljivost helija II je oko tri milijuna puta veća od helija I (tekući helij iznad 2.18 K). Ako se helij II stavi u neku posudu, tekućina će se penjati po unutrašnjoj strani a spuštati po vanjskoj strani posude.

vaga s različitim krakovima    →   unequal-arm balance

Vaga s različitom duljinom krakova temelji se na principu poluge. Uporište (oslonac) oko koje se okreće poluga ovog tipa vage nalazi se bliže jednom kraju vage. Vaga je u ravnoteži kada je umnožak sile kojom neka masa djeluje na jedan kraj poluge i duljine kraka (udaljenost od uporišta do točke gdje je sila primijenjena) jednaka umnošku sile primijenjene na drugom kraku i njegove duljine.

Vage s različitom duljinom krakova upotrebljavaju se obično za mjerenje predmeta većih težina.

Schrotterova aparatura za određivanje CO2    →   Schrotter apparatus for determination of CO2

Schrötterova aparatura za razgradnju (Schrötterov alkalimetar) koristi se za određivanje sadržaja karbonata u uzorcima vapnenca, gipsa, dolomita ili prašak za pecivo metodom gubitka težine. Aparaturu je osmislio 1871. austrijski kemičar Anton Schrötter von Kristelli (1802.-1875.). Težina ispunjene aparature manja je od 75 g (aparatura je visoka samo 16 cm) tako da se može vagati na analitičkoj vagi.

Procedura: U tikvicu C se kroz otvor D ubaci oko 0.5 g praškastog karbonatnog uzorka. Kolona za sušenje A napuni se do polovice koncentriranom sumpornom kiselinom (H₂SO₄) a lijevak B otopinom klorovodične kiseline (w(HCl) = 15 %). Sve zajedno se izvaže. Skinu se čepovi s oba dijela i polako, kapanjem, ispusti se HCl na uzorak. Iz razvijenog CO₂ ukloni se voda prolaskom kroz koncentriranu H₂SO₄ u posudi A i suhi CO₂ ispisti se u atmosferu. Kad se prestane razvijati CO₂ tikvica se zagrije do otprilike 80 °C kako bi se istjerao sav zaostali CO₂. Kroz gornji dio kolone za sušenje A lagano se isisava zrak pomoću vodene sisaljke sve dok se tikvica ne ohladi na sobnu temperaturu. Vrate se svi čepovi na svoje mjesto te se ponovno izvaže cijela aparatura. Gubitak mase jednak je količini ugljikovog dioksida oslobođenoj iz karbonata.