KEMIJSKI RJEČNIK

zapaljiv    →   combustible

Termin zapaljiv često se upotrebljava kad se opisuje materijal koji gori. Ipak se uvjeti pri kojem dolazi do zapaljenja nastoje točnije definirati, npr. zapaljiva je tekućina ona koja se može zapaliti iznad 37.8 °C ali ispod 93.3 °C. Ovo omogućava razliku između materijala koje je prilično teško zapaliti i onih koje je jako lako zapaliti.

kontrolna šipka    →   control rod

Kontrolne šipke su šipke koje se nalaze u nuklearnom reaktoru, a napravljene su od materijala koji apsorbiraju neutrone (kadmija, hafnija, bora, itd.). Kontrolnim šipkama regulira se razina snage reaktora.

korozija    →   corrosion

Korozija je štetno i nepoželjno trošenje konstrukcijskog materijala kemijskim djelovanjem okoline. Pojam korozije odnosi se i na metalne i na nemetalne konstrukcijske materijale, ali se u užem smislu često primjenjuje samo na metale. Korozija metala prema mehanizmu procesa dijeli se na kemijsku (koroziju u neelektrolitima) i elektrokemijsku (koroziju u elektrolitima).

Kemijska korozija nastaje neposrednim djelovanjem molekula nekog elementa ili spoja na metal pri čemu izravno nastaju korozijski produkti.

Elektrokemijska korozija metala zbiva se u elektrolitima pri čemu dolazi do oksidacije atoma metala u slobodni kation, koji tek sekundarnim procesima daju molekule spoja koji je produkt korozije.

Curiejeva temperatura    →   Curie temperature

Curiejeva temperatura ili Curiejeva točka je temperatura na kojoj materijal postaje paramagnetičan. Povećanjem temperature oscilacije atoma i iona u kristalnoj rešetki tako su velike da dolazi do proizvoljne orijentacije rezultirajućih magnetnih momenata i metal prestaje biti feromagnetičan. Za željezo to se događa na temperaturi od 760 °C a kod nikla na 356 °C. Ime je dobila u čast francuskog fizičara Pierrea Curiea (1859.-1906.).

heroin    →   heroin

Heroin je narkotik, sintetički derivat morfina. Njegovo djelovanje posljedica je lipidne prirode, a koristi se kao sedativ i vrlo jak analgetik.

impedancija    →   impedance

Impedancija je mjera nemogućnosti materijala da provodi električnu struju. To je veličina analogna otporu kada se primijeni na istosmjernu struju. Ona se mijenja s frekvencijom električnog polja i posljedica je strukture, odnosno prirode materijala.

izotropija    →   isotropy

Izotropija je svojstvo molekula i materijala da imaju identična fizikalna svojstva u svim smjerovima.

molarni apsorpcijski koeficijent    →   molar absorption coefficient

Molarni apsorpcijski koeficijent (ε) je apsorpcijski koeficijent podijeljen s koncentracijom apsorbirajućeg materijala u otopini (ε = a/c). SI jedinica je m²mol^-1 ali se češće koristi oblik dm³cm^-1mol^-1.

dezoksiribonukleinska kiselina    →   deoxyribonucleic acid

Dezoksiribonukleinska kiselina (DNK ili DNA) molekula je na kojoj se nalaze upute za sintezu specifičnih proteina, tj. za raspored aminokiselina u njihovim polipeptidnim lanacima. DNK je, 1869., otkrio mladi švicarski kemičar Friedrich Miescher (1844-1895). Skoro stotinu godina kasnije, 1953., američki biolog James Dewey Watson (1928-) i engleski fizičar Francis Harry Compton Crick (1916–2004) otkrili su da se molekula DNK sastoji iz dva komplementarna lanca nukleotida koji se spiralno uvijaju jedan oko drugog i povezani su vodikovim vezama.

DNA se sastoji od dušičnih baza purina i pirimidina, šećera s pet ugljikovih atoma, dezoksiriboze i fosfata. Postoje četiri vrste dušičnih baza: adenin (A), gvanin (G), timin (T) i citozin (C). Preko tih baza vodikovim vezama su povezana dva lanca, pri čemu se uvijek vežu adenin i timin odnosno citozin i guanin. Redoslijed baza u jednom lancu u potpunosti ovisi od redoslijeda baza u drugom, komplementarnom lancu. Ovo svojstvo je od velikog značaja prilikom diobe stanice i prenošenja nasljednog materijala. Promjer uzvojnice je 2 nm, razmak između susjednih baza je 0.34 nm a međusobno su zakrenute za 36° te se tako spiralna struktura ponavlja nakon svakih deset nukleotida (duljina jednog zavoja je 3.4 nm).

dijageneza    →   diagenesis

Dijageneza je proces pretvaranja sedimenata u sedimentne stijene. Litifikacija (doslovno pretvaranje u stijene) sedimenta obično se postiže nekim vezivnim agensom. Kako se težina nataloženog materijala povećava, zrna se približavaju a pore se smanjuju istiskujući sadržanu vodu. Ova voda može sadržavati otopljene mineralne komponente koje se talože u porama. To uzrokuje cementaciju koja počinje vezivati individualne čestice u jednu cjelinu. Daljnje zbijanje uzrokuje rekristalizaciju minerala i čini stijene tvrđima.