Schmidtova značajka (Sc) bezdimenzijska je veličina koja se upotrebljava u mehanici fluida. Definirana je s
gdje je η viskoznost, ρ gustoća a D koeficijent difuzije tvari.
More, odnosno morska voda, nezasićena je homogena otopina koja se sastoji od vode kao otapala (96.5 %) i otopljenih soli (3.5 %) te manjih količina partikularne tvari, otopljenih plinova i organskih sastojaka. Veći dio Zemlje pokriven je morskom vodom. Od ukupne površine Zemlje (510 100 000 km2) svjetski oceani prekrivaju skoro 71 % (361 840 000 km2) s prosječnom dubinom od 3 682.2 m.
Gustoća morske vode je, zbog njene slanosti, viša od one čiste vode. Uz to, povećanjem slanosti vode snižava se temperatura ledišta a povisuje temperatura vrelišta mora. Prosječna slanost oceana je 35 ‰, što iznosi oko 35 g čvrste tvari otopljene u 1 kg morske vode. Ispitivanjem koncentracija najzastupljenijih soli u moru utvrđeno je da je njihov relativan odnos u moru konstantan bez obzira na njihovu apsolutnu količinu. Samo šest elemenata i spojeva čine oko 99 % otopljenih soli u moru: klorid (Cl-), natrij (Na+), sulfat (SO42-), magnezij (Mg2+), kalcij (Ca2+) i kalij (K+).
1. Sediment je usitnjeni materijal nastao djelovanjem vremenskih prilika na stijene. Zrnaca krutog materijala su transportirana vodom, vjetrom, ledom ili nekim drugim prirodnim procesima i taložena u slojevima. Pod utjecajem gravitacije i tektonskih kretanja sedimenti stvaraju sedimentne stijene.
2. Strogo gledajući, sediment je kruti materijal nastao taloženjem suspendirane tvari u tekućini.
Pojam toksičnost široko je korišten pojam u sigurnosnom kontekstu. Koristi se u dva kontrastna smisla: da bi se opisala sposobnost neke tvari da našteti živom organizmu i da bi se upozorilo na nepovoljne efekte koje kemikalije mogu uzrokovati.
Prijelazna temperatura je temperatura pri kojoj dolazi do prijelaza jednog kristalnog oblika neke tvari u drugi kristalni oblik iste tvari (polimorfija).
Sedimentne stijene nastaju akumulacijom i naknadnom konsolidacijome sedimenata u različite vrste stijena. Tri su glavna tipa sedimentnih stijena:
Klastične sedimentne stijene građene su od diskretnih fragmenata ili klasta nastalih iz drugih stijena.
Kemijske (kemogene) sedimentne stijene nastale precipitacijom, tj. izlučivanjem minerala iz zasićenih vodenih otopina.
Biogene (organogene) sedimentne stijene nastale akumuliranjem organske tvari (treset, ugljen, nafta) ili taloženjem anorganskih skeletnih dijelova, uglavnom morskih, organizama.
Ovisno o veličini sedimentne čestice podijeljene su u šest kategorija:
Sedimentiranje je postupak odjeljivanja specifično teže suspendirane tvari od otopine. Čvrsta tvar se slegne na dno a tekućina se iznad nje odlije (dekantira). Sedimentacijska zona zauzima najveći dio sedimentacijskog bazena. To je mirno područje u kojem se čestice talože. Na dnu bazena je kompresijska zona u kojoj se skuplja mulj prije uklanjanja na odlagalište ili daljnju obradu.
Selenij je 1817. godine otkrio Jons Jakob Berzelius (Švedska). Ime je dobio po grčkom nazivu za Mjesec - selene. To je amorfna ili kristalična crvena do siva krutina neugodnog mirisa koji se upije u kožu i teško odstranjuje. Ne reagira s vodom. Topljiv u alkalijama i nitratnoj kiselini. Gori na zraku. Metalni selenij je slab vodič električne struje, ali mu se vodljivost na svjetlu povećava i do tisuću puta. Selenij je otrovan ako se udiše ili proguta i ima kumulativni efekt. Nadražuje kožu i vjerojatno je kancerogen. Selenij je redoviti pratitelj sumpora. Dobiva se kao sporedni proizvod pri proizvodnji bakra (prženjem sulfidnih ruda). Upotrebljava se za izradu fotoelektričnih ćelija (osobito za fotokopiranje), u staklarskoj industriji za uklanjanje zelene boje i proizvodnji gume.
Generalić, Eni. "Kancerogene tvari." Englesko-hrvatski kemijski rječnik & glosar. 29 June 2022. KTF-Split. {Datum pristupa}. <https://glossary.periodni.com>.
Glosar
Periodni sustav