KEMIJSKI RJEČNIK

kiseli radikal    →   acid radical

Kiseli radikal je anion koji je preostao nakon što su vodikovi ioni uklonjeni iz kiseline.

kisela sol    →   acid salt

Kisela sol je spoj koji nastaje zamjenom atoma vodika u kiselini s atomima metala ili radikala i koja se ponaša kao metal.

aktinij    →   actinium

Aktinij je 1899. godine otkrio Andre Debierne (Francuska). Ime mu dolazi od grčke riječi aktis što znači zraka. To je mekani, srebrno bijeli metal. Reagira s vodom. Aktinij je radioaktivan i svijetli u mraku. Glavni izvor aktinija su uranijeve i torijeve rude, ali ga je danas jednostavnije dobiti umjetnim putem. Od ostalih aktinida odvaja se pomoću ionizmjenjivačkih smola. Otprilike je 150 puta aktivniji od radija i služi kao izvor neutrona.

aktivirani kompleks    →   activated complex

Aktivirani kompleks je intermedijerna struktura prilikom pretvorbe reaktanata u produkte. Nastaje pri maksimalnom energetskom sadržaju duž reakcijske staze. Energija aktivacije je razlika između energije aktiviranog kompleksa i energije reaktanata.

aditivi    →   additive

Aditivi (lat. additivus - dodatni), kemijske supstancije koje se u malim količinama dodaju različitim produktima radi stabilizacije ili poboljšanja nekih svojstava, npr. antioksidansi, emulgatori, zaštitni koloidi i konzervansi u prehrambenim proizvodima itd.

americij    →   americium

Americij su 1944. godine otkrili Glenn T. Seaborg, Ralph A. James, Stanley G. Thompson i Albert Ghiorso (USA). Ime mu dolazi od engleske riječi za Ameriku. To je sintetski radioaktivni srebrni metal. Otporan je na alkalije. Reagira s kiselinama, zrakom i vodenom parom. Americij je otrovan i radiotoksičan element. Americij nastaje u nuklearnim reaktorima bombardiranjem plutonija-239 neutronima.

kiselina    →   acid

Kiseline su vrsta spojeva koji sadrže vodik i disocijacijom u vodi daju pozitivne vodikove ione pri čemu je rezultirajući pH manji od 7. Reakcija za kiselinu HA može se napisati kao

Ustvari, vodikov je ion (proton) solvatiziran pa reakcija disocijacije kiseline izgleda ovako:

Ova definicija kiselina dolazi iz Arrheniusove teorije. Kiseline su tvari čije vodene otopine imaju kiseli okus, korozivne su i mijenjaju boju lakmus-papira u crvenu.

Kiseline možemo podijeliti na jake, koje potpuno disociraju u vodi (npr. sulfatna i kloridna kiselina), i slabe kiseline, koje su samo djelomično disocirane (npr. octena i sumporvodična kiselina). Jakost kiseline ovisi o stupnju disocijacije i izražava se konstantom disocijacije kiseline.

Arrheniusovu definiciju kiselina i baza proširili su J. M. Lowry i J. N. Brønsted 1923. Njihova teorija definira kiselinu kao tvar koja daje proton (proton donor), a bazu kao tvar koja je sposobna primiti proton (proton akceptor). Da bi se neka jedinka ponašala kao kiselina, mora biti prisutan proton akceptor (baza). Lowry-Brønstedova teorija kaže da kad neka kiselina dade proton, nastane konjugirana baza koja može primiti proton.

Prema Lowry-Brønstedovoj predodžbi, kad neka kiselina dade proton, uvijek nastane konjugirana baza koja može primiti proton.

Slično, od svake baze kao rezultat primitka protona nastane konjugirana kiselina.

Primjerice, acetatni ion je konjugirana baza octene kiseline, a amonijev ion je konjugirana kiselina amonijaka.

Što je kiselina konjugiranog kiselo/baznog para slabija, njezina konjugirana baza postaje jača, i obrnuto.

Najopćenitiju definiciju kiselina dao je G. N. Lewis koji sve kemijske vrste koje mogu primiti elektronski par naziva kiselinama. Ova definicija uključuje sve "tradicionalne" kiselo-bazne reakcije, ali sadrži i reakcije koje ne uključuju ione, primjerice

u kojoj je NH₃ baza (donor elektronskog para) a BCl₃ kiselina (akceptor elektronskog para).

amini    →   amines

Amini su derivati amonijaka u kojem su jedan ili više vodikovih atoma zamijenjeni s organskim skupinama. Zamjenom jednog vodikovog atoma nastaju primarni amini (RNH₂), dvaju sekundarni (R₂NH) a svih triju tercijarni amini (R₃N).

amonijak    →   ammonia

Amonijak, NH₃, je bezbojan plin oštrog i neugodnog mirisa. Lako je topljiv u vodi i alkoholu, karakterizira ga vodikova veza, pa ima osobine polarnog otapala.

antifriz    →   antifreeze

Antifriz je tvar koja se dodaje tekućini (obično vodi) za hlađenje motora s unutarnjim sagorijevanjem da bi joj se snizilo ledište i povisilo vrelište. Najčešće korišteni antifriz je etilen glikol.