KEMIJSKI RJEČNIK

tulij    →   thulium

Tulij je 1879. godine otkrio Per Theodore Cleve (Švedska). Ime je dobio po starom nazivu za Skandinavski poluotok - Thule. To je srebrno sivi, mekani i kovki metal koji je stabilan u suhom zraku. Topljiv je u kiselinama. Glavni izvor teških lantanoida je gadolinit (Y, Ce, Cr, Be, Fe silikat), euksenit (sadrži Y, Ce, Er, Nb, Ti, U) i ksenotim (YPO₄ s nešto Th i lakih lantanoida). Nalaze se i u monacitnim pijescima. Koristi se za izradu lasera i keramičkih magnetnih materijala.

kositar    →   tin

Kositar je poznat od davnih vremena (~2000. godine prije Krista). Rimljani su ga zvali stagnum od čega je nastao latinski naziv stannum. Naziv kositar dolazi od grčkog naziva za mineral kasiterit (SnO₂) - kassiteros. To je srebrno bijeli, mekani, elastični metal čija se izložena površina prevuče zaštitnim oksidnim filmom. Stabilan je na zraku i u vodi. Topljiv je u kiselinama i lužinama. Organski spojevi kositra mogu biti jako toksični. Najvažnije rude kositra su kasiterit (SnO₂), stanit (Cu₂FeSnS₄) i tealit (PbZnSnS₂). Zbog svoje stabilnosti na zraku upotrebljava se kao zaštitna prevlaka na mnogim metalima, osobito željezu (bijeli lim). Vrlo važna primjena kositra je za dobivanje legura (bronca, bijele ležajne kovine, legura za lemljenje).

titanij    →   titanium

Titanij je 1791. godine otkrio William Gregor (Engleska). Dobio ime prema Titanima sinovima Geje, božice Zemlje iz grčke mitologije. To je srebrni, sjajni, tvrdi metal. Pri visokoj temperaturi gori na zraku. Prilikom zagrijavanja lako se spaja i s ugljikom, i s kisikom, i s dušikom. Izložena površina se presvuče oksidnim filmom. Ne reagira s lužinama niti s hladnim kiselinama, osim fluoridne. Vruće kiseline ga otapaju. Titanij je deveti element po rasprostranjenosti u Zemljinoj kori ali se malo gdje nalazi koncentriran u većim količinama. Glavne titanijeve rude su ilmenit (FeTiO₃) i rutil (TiO₂). Ima malu gustoću a veliku tvrdoću i korozijsku otpornost, pa se upotrebljava u vojnoj industriji za proizvodnju supersoničnih aviona i za izradu specijalnih aparata za kemijsku industriju.

volfram    →   tungsten

Volfram su 1783. godine otkrili braća Fausto i Juan Jose de Elhuyar (Španjolska). Ime je dobio po mineralu volframitu. Nastalo je od njemačkog prijevoda latinskog naziva volframove rude lupi spuma što znači vučja pjena. To je sjajni, vrlo tvrdi, srebrno bijeli metal. Dobiva se u obliku sivog praha. Čisti metal može se pilati, kovati i izvlačiti, ali ako je onečišćen onda je jako krt. Otporan je na djelovanje kisika iz zraka. Kiseline i lužine ga ne otapaju. Otapa se tek u rastaljenim lužinama. U Zemljinoj kori ima ga otprilike sto puta manja od kroma. Glavne rude volframa su volframit ((Fe, Mn)WO₄), šelit (CaWO₄), ferberit (FeWO₄) i huebnerit (MnWO₄). Oko 90 % proizvodnje volframa upotrebljava se u metalurgiji. Čelik legiran s volframom zadržava tvrdoću na visokim temperaturama pa se upotrebljava za izradu brzoreznih alata. Metalni prah izvlači se u fine žice od kojih se proizvode žarne niti u električnim žaruljama.

U-manometar    →   U-tube manometer

U-manometar je staklena u cijev napunjena vodom ili živom i koristi se za mjerenje tlaka. Tlak se mjeri tako da se jedan njen kraj priključi na prostor u kojemu treba izmjeriti tlak (P), a na drugom je kraju poznati tlak (P_ref), obično atmosferski tlak (cijev je otvorena prema okolišu). Ako je tlak u promatranom prostoru veći od okolišnoga tlaka, u tom se dijelu U-cijevi stupac kapljevine spusti, a u suprotnom podigne.

Ako je fluid C atmosferski zrak, fluid B tekućina u cijevi (npr. voda ili živa) a fluid A plin koji ispitujemo tada je ρB >> ρA, ρC. Tlak uzrokovan masom plina u cijevi može se zanemariti pa se nepoznati tlak plina može izračunati pomoću jednadžbe:

ultraljubičasto svjetlo    →   ultraviolet light

Ultraljubičasto svjetlo (UV svjetlo ili UV zračenje) elektromagnetsko je zračenje čije su valne duljine duže od x-zraka, ali kraće od valnih duljina vidljivog svjetla. Ultraljubičasto svjetlo može razbiti neke kemijske veze i uzrokovati oštećenja stanice.

uranij    →   uranium

Uranij je 1789. godine otkrio Martin Heinrich Klaproth (Njemačka). Ime je dobio po planetu Uranu. To je srebrni, savitljivi i kovki metal. Potamni na zraku. Reagira s vodenom parom, a uranijev prah reagira i s vodom. Lako se otapa u kiselinama, osim u nitratnoj koja ga čini pasivnim. Otporan je na lužine. Uranij je radioaktivni element koji je visoko radiotoksičan i kancerogen. Spojevi su mu visoko toksični i imaju kumulativni efekt. Najvažnije rude uranija su uranijev smolinac ili uranit (U₃O₈), karnotit (K₂O·2U₂O₃·V₂O₅·3H₂O) i tobernit (Cu(UO₂)₂P₂O₈·12H₂O). Glavna primjena mu je kao nuklearno gorivo pri čemu uranij-235 služi kao direktni fisijski materijal a uranij-238 služi kao sirovina za dobivanje plutonija-239 koji opet služi kao fisijski materijal.

Wilsonova komora    →   Wilson’s chamber

Wilsonova komora služi za otkrivanje radioaktivnog zračenja. Wilsonova komora ima stakleni cilindar napunjen zrakom zasićenim vodenom parom. Radioaktivno zračenje na svom putu ionizira molekule plina koje onda služe kao središta kondenzacije vodene pare u vrlo sitne kapljice koje pokazuju Tyndallov efekt, tj. vide se kao svijetli trag.

rendgenska difrakcija    →   X-ray diffraction

Pravilni raspored atoma u kristalnoj rešetki je zapravo trodimenzionalna rešetka za valove kratkih valnih duljina, kao što su rendgenske zrake. Atomi su smješteni u ravninama međusobno udaljenim za razmak d. Difrakcijski maksimumi pojavljuju se u smjeru upadnog vala, a valna duljina zračenja može se odrediti pomoću Braggove jednadžbe:

rendgenska cijev    →   X-ray tube

Rendgenska cijev je katodna cijev koja fokusira energetske tokove elektrona u metalnu metu čime uzrokuje da ona emitira rendgenske zrake (X-zrake). Osnovni princip rendgenske cijevi nije se promijenio od Roentgenovog otkrića X-zraka 1895. Na katodu se dovede visoki napon (oko 50 000 V) zbog čega elektroni velikom brzinom izlijeću s katode. Sudarom elektrona s anodom nastaju rendgenske zrake koje se šire u prostor.