KEMIJSKI RJEČNIK

volfram    →   tungsten

Volfram su 1783. godine otkrili braća Fausto i Juan Jose de Elhuyar (Španjolska). Ime je dobio po mineralu volframitu. Nastalo je od njemačkog prijevoda latinskog naziva volframove rude lupi spuma što znači vučja pjena. To je sjajni, vrlo tvrdi, srebrno bijeli metal. Dobiva se u obliku sivog praha. Čisti metal može se pilati, kovati i izvlačiti, ali ako je onečišćen onda je jako krt. Otporan je na djelovanje kisika iz zraka. Kiseline i lužine ga ne otapaju. Otapa se tek u rastaljenim lužinama. U Zemljinoj kori ima ga otprilike sto puta manja od kroma. Glavne rude volframa su volframit ((Fe, Mn)WO₄), šelit (CaWO₄), ferberit (FeWO₄) i huebnerit (MnWO₄). Oko 90 % proizvodnje volframa upotrebljava se u metalurgiji. Čelik legiran s volframom zadržava tvrdoću na visokim temperaturama pa se upotrebljava za izradu brzoreznih alata. Metalni prah izvlači se u fine žice od kojih se proizvode žarne niti u električnim žaruljama.

vanadij    →   vanadium

Vanadij je 1801. godine otkrio A. M. del Rio (Španjolska) te ponovo otkrio Nils Sefstrom (Švedska) 1830. Ime je dobio po skandinavskoj boginji ljepote Vanadis zbog obojenosti njegovih spojeva. To je mekani, sjajni, srebrni metal na čijoj se izloženoj površini formira oksidni film. Otporan je na koroziju, lužine, kloridnu i sulfatnu kiselinu. Reagira s koncentriranim kiselinama, a zagrijan iznad 660 °C brzo oksidira. Nadražuje kožu i oči. Vanadij je prilično rasprostranjen u Zemljinoj kori. Dobiva se iz sulfidnih ruda (V₂S₃ i V₂S₅), karnotita (K(UO₂)₂(VO₄)₂) i vanadinita (Pb₅(VO₄)₃Cl). Oko 80 % proizvodnje vanadija upotrebljava se za legiranje čelika kojem povećava elastičnost, žilavost i tvrdoću. Takav čelik je otporan na koroziju a služi za izradu brzoreznih alata. Također se upotrebljava u legurama titanija i aluminija.

cink    →   zinc

Cink je 1746. godine otkrio Andreas Marggraf (Njemačka). Ime mu dolazi od njemačke riječi zinke što znači zubac zbog pojavljivanja cinkovog karbonata u rudama zupčastog oblika. To je plavkasto-bijeli metal koji je na sobnim temperaturama krt ali postaje kovak kada se zagrije pri 100 °C do 150 °C. Otapa se u lužinama i kiselinama. Na zraku je stabilan jer mu na površini nastane sloj oksida koji ga štiti od dalje korozije. Gori na zraku kada se zagrije do crvenog žara. Burno reagira s oksidansima. Cinka u Zemljinoj kori ima oko sto puta više nego bakra. Glavne rude su mu sfalerit (ZnS) i smitsonit (ZnCO₃). Glavna namjena cinka je zaštita željeza i čelika (pocinčano željezo). To se postiže umakanjem očišćenog željeza u talinu cinka. Cink štiti željezo i kad se obloga ošteti. Upotrebljava se za dobivanje različitih legura kao što je mjed (legura cinka i bakra) i kao anoda u galvanskim člancima (baterijama).

apsolutna pogreška    →   absolute error

Apsolutna pogreška razlika je između dobivene vrijednosti (O) i prave vrijednosti (μ). Prikazuje se u jedinicama u kojima mjerimo (g, cm³, ...). Ako su, primjerice, rezultati triju uzastopnih mjerenja jednog te istog predmeta 1.00 g, 1.05 g i 0.95 g, onda je apsolutna pogreška ±0.05 g. Apsolutna pogreška se još koristi da se izrazi netočnost, npr. ako je točna vrijednost 1.11 g, a izmjerena vrijednost je 1.00 g, apsolutna pogreška može se napisati kao 1.00 g -1.11 g = -0.11 g.

konstanta disocijacije kiseline    →   acid dissociation constant

Konstanta disocijacije kiseline (K_a) ravnotežna je konstanta za disocijaciju kiseline HA prema reakciji

U praksi se često koristi oznaka p za negativni logaritam konstante disocijacije.

kiselo-bazna titracija    →   acid-base titration

Kiselo-bazna titracija analitička je tehnika koja se koristi kod volumetrijske analize gdje se kiselina poznate koncentracije koristi pri neutralizaciji lužine poznatog volumena, zatim se utrošeni volumen kiseline koristi da bi se odredila nepoznata koncentracija baze. Prilikom kiselo-bazne titracije koristi se kiselo-bazni indikator da bi se mogla odrediti završna točka titracije.

adhezija    →   adhesion

Adhezija je međusobno privlačenje različitih tvari s obje strane sučelja faza. Tvari koje koristimo za međusobno spajanje površina nazivamo adhezivi (ljepila).

aerogel    →   aerogel

Aerogel je porozni prozirni materijal male gustoće koji sadrži više od 90 % zraka. Obično se sastoji od metalnih ili silicijeva oksida, a koristi se kao sredstvo za sušenje i kao izolatorski materijal.

agaroza    →   agarose

Agaroza je polisaharid dobiven iz agara koji se koristi u raznim područjima znanosti a naročito kao nosač u gel-elektroforezi. Struktura agaroze sadrži alternirajuće jedinice (1→3) vezane β-D-galaktopiranoze i (1→4) vezane 3,6-anhidro-α-L-galaktopiranoze.

kiselina    →   acid

Kiseline su vrsta spojeva koji sadrže vodik i disocijacijom u vodi daju pozitivne vodikove ione pri čemu je rezultirajući pH manji od 7. Reakcija za kiselinu HA može se napisati kao

Ustvari, vodikov je ion (proton) solvatiziran pa reakcija disocijacije kiseline izgleda ovako:

Ova definicija kiselina dolazi iz Arrheniusove teorije. Kiseline su tvari čije vodene otopine imaju kiseli okus, korozivne su i mijenjaju boju lakmus-papira u crvenu.

Kiseline možemo podijeliti na jake, koje potpuno disociraju u vodi (npr. sulfatna i kloridna kiselina), i slabe kiseline, koje su samo djelomično disocirane (npr. octena i sumporvodična kiselina). Jakost kiseline ovisi o stupnju disocijacije i izražava se konstantom disocijacije kiseline.

Arrheniusovu definiciju kiselina i baza proširili su J. M. Lowry i J. N. Brønsted 1923. Njihova teorija definira kiselinu kao tvar koja daje proton (proton donor), a bazu kao tvar koja je sposobna primiti proton (proton akceptor). Da bi se neka jedinka ponašala kao kiselina, mora biti prisutan proton akceptor (baza). Lowry-Brønstedova teorija kaže da kad neka kiselina dade proton, nastane konjugirana baza koja može primiti proton.

Prema Lowry-Brønstedovoj predodžbi, kad neka kiselina dade proton, uvijek nastane konjugirana baza koja može primiti proton.

Slično, od svake baze kao rezultat primitka protona nastane konjugirana kiselina.

Primjerice, acetatni ion je konjugirana baza octene kiseline, a amonijev ion je konjugirana kiselina amonijaka.

Što je kiselina konjugiranog kiselo/baznog para slabija, njezina konjugirana baza postaje jača, i obrnuto.

Najopćenitiju definiciju kiselina dao je G. N. Lewis koji sve kemijske vrste koje mogu primiti elektronski par naziva kiselinama. Ova definicija uključuje sve "tradicionalne" kiselo-bazne reakcije, ali sadrži i reakcije koje ne uključuju ione, primjerice

u kojoj je NH₃ baza (donor elektronskog para) a BCl₃ kiselina (akceptor elektronskog para).