KEMIJSKI RJEČNIK
molibden → molybdenum
Molibden je 1778. godine otkrio Carl William Scheele (Švedska). Ime je dobio od grčke riječi molibdos što znači olovo. To je sjajni, srebrni, vrlo tvrdi metal ali mekši od wolframa. Može se dobiti i u obliku tamno sivog do crnog praha. Otporan je na otopine i taline lužina, a ne otapa se ni u hladnim kiselinama koje nemaju oksidacijsko djelovanje. U Zemljinoj kori ima ga otprilike sto puta manja od kroma. Glavne rude molibdena su molibdenit (MoS2), powelit (CaMoO4) i vulfenit (PbMoO4). Mnogo molibdena se dobiva kao nusproizvod kod dobivanja bakra. Najviše se primjenjuje u metalurgiji za legiranje čelika koji se upotrebljavaju za izradu brzoreznih alata. Već i mali postotak molibdena daje čeliku veliku tvrdoću koja se zadržava i pri visokim temperaturama.
nikal → nickel
Nikal je 1751. godine otkrio Axel Fredrik Cronstedt (Švedska). Ime je dobio po imenu demonskog bića iz germanske mitologije od njemačke riječi kupfernickel što znači Old Nick bakar ili Vražji bakar. To je sjajni, srebrno bijeli metal koji zajedno sa željezom i kobaltom čini trijadu željeza. Mekan je, kovak i savitljiv i može se polirati do visokog sjaja. Otporan je na koroziju u zraku. Topljiv u razrijeđenim oksidirajućim kiselinama, a u koncentriranoj nitratnoj kiselini se pasivira. Vrlo je otporan na lužine sve do temperature od 500 °C. Duža izloženost niklenoj prašini i nekim njegovim spojevima je kancerogena. Nikal se u prirodi najčešće javlja kao garnierit ((Ni, Mg)6Si4O10(OH)8), pentlandit ((Ni, Fe)9S8) i niklein (NiAs). Više od tri četvrtine nikla upotrebljava se za izradu različitih legura sa i bez željeza. Ostatak se upotrebljava za galvansko niklanje materijala, za katalizatore, za izradu Ni-Cd baterija i kovanog novca.
plutonij → plutonium
Plutonij su 1940. godine otkrili Glenn T. Seaborg Seaborg, Edwin M. McMillan, J. W. Kennedy i A. C. Wahl (USA). Ime je dobio po planetu Plutonu. To je sintetski radioaktivni srebrni metal. Reagira s kisikom iz zraka, kiselinama i vodenom parom. Otporan je na lužine. Plutonij je visokotoksičan element i ima ekstremno nisku dopuštenu dozu izloženosti. Plutonij se pripravlja u nuklearnim reaktorima bombardiranjem urana s neutronima, odnosno radioaktivnim raspadom neptunija-239. Služi kao fisijski materijal.
polonij → polonium
Polonij je 1898. godine otkrila Marie Curie (Poljska). Ime je dobio u čast Poljske, domovine Marie Curie-Sklodowske (1867.-1934.). To je srebrno-sivi polumetal koji jako isparava na zraku. Lako se otapa u razrijeđenim kiselinama, a slabo u lužinama. Radioaktivnim raspadom isijava plavu svjetlost. Polonij je radioaktivan. To je jaki otrov koij je izrazito radiotoksičan i kancerogen. Polonij se u prirodi javlja u uranovim rudama. Ima ga otprilike sto mikrograma na tonu rude. Nastaje kao produkt radioaktivnog raspada drugih elemenata. Raspada se uz emisiju alfa-čestica, a kako se skoro sve alfa čestice zaustavljaju na zidovima posude, dajući energiju, polonij se koristi za izradu termoelektričnih nuklearnih baterija.
silicij → silicon
Silicij je 1824. godine otkrio Jöns Jacob Berzelius (Švedska). Ime je dobio po latinskom nazivu za kremen - silicis. Amorfni silicij je smeđe-crni prah, a kristalni je plavo-zelen. U kiselinama, osim fluoridne, se ne otapa ali se otapa u lužinama pri čemu se oslobađa vodik. Duže udisanje silikatnog praha može dovesti do kronične bolesti dišnog sustava. Silicij je drugi metal po rasprostranjenosti u Zemljinoj kori. Vezan s kisikom glavni je sastojak stijena i u njima se nalazi u obliku različitih silikata, ili kao čisti SiO2 - kremen. Kremeni pijesak je osnovna sirovina za proizvodnju stakla. Silicij se u metalurgiji upotrebljava za proizvodnju ferosilicija, a u elektronici za proizvodnju poluvodiča.
tantal → tantalum
Tantal je 1802. godine otkrio Anders Ekeberg (Švedska). Ime je dobio po Tantalu iz grčke mitologije zbog velikih teškoća kod njegovog dobivanja i odvajanja od niobija. To je vrlo tvrdi srebrno sivi metal. Čisti metal se može izvući u vrlo fine žice. Na izloženoj površini formira se oksidni film otporan na koroziju. Ne otapa se u kiselinama niti u vodenim otopinama lužina, reagira jedino s fluoridnom kiselinom i rastaljenim alkalijama. Zagrijani metal se zapali na zraku. Spada u rjeđe elemente javlja se zajedno s niobijem u rudama tantalitu, niobitu ili kolumbitu ((Fe, Mn)(Nb, TaO3)2). Upotrebljava se za proizvodnju kondenzatora i drugih elektronskih komponenti, specijalnih čelika, za izradu aparata za kemijsku industriju. Otporan je na sve tjelesne tekućine i ne iritira pa se koristi u medicini.
kositar → tin
Kositar je poznat od davnih vremena (~2000. godine prije Krista). Rimljani su ga zvali stagnum od čega je nastao latinski naziv stannum. Naziv kositar dolazi od grčkog naziva za mineral kasiterit (SnO2) - kassiteros. To je srebrno bijeli, mekani, elastični metal čija se izložena površina prevuče zaštitnim oksidnim filmom. Stabilan je na zraku i u vodi. Topljiv je u kiselinama i lužinama. Organski spojevi kositra mogu biti jako toksični. Najvažnije rude kositra su kasiterit (SnO2), stanit (Cu2FeSnS4) i tealit (PbZnSnS2). Zbog svoje stabilnosti na zraku upotrebljava se kao zaštitna prevlaka na mnogim metalima, osobito željezu (bijeli lim). Vrlo važna primjena kositra je za dobivanje legura (bronca, bijele ležajne kovine, legura za lemljenje).
titanij → titanium
Titanij je 1791. godine otkrio William Gregor (Engleska). Dobio ime prema Titanima sinovima Geje, božice Zemlje iz grčke mitologije. To je srebrni, sjajni, tvrdi metal. Pri visokoj temperaturi gori na zraku. Prilikom zagrijavanja lako se spaja i s ugljikom, i s kisikom, i s dušikom. Izložena površina se presvuče oksidnim filmom. Ne reagira s lužinama niti s hladnim kiselinama, osim fluoridne. Vruće kiseline ga otapaju. Titanij je deveti element po rasprostranjenosti u Zemljinoj kori ali se malo gdje nalazi koncentriran u većim količinama. Glavne titanijeve rude su ilmenit (FeTiO3) i rutil (TiO2). Ima malu gustoću a veliku tvrdoću i korozijsku otpornost, pa se upotrebljava u vojnoj industriji za proizvodnju supersoničnih aviona i za izradu specijalnih aparata za kemijsku industriju.
volfram → tungsten
Volfram su 1783. godine otkrili braća Fausto i Juan Jose de Elhuyar (Španjolska). Ime je dobio po mineralu volframitu. Nastalo je od njemačkog prijevoda latinskog naziva volframove rude lupi spuma što znači vučja pjena. To je sjajni, vrlo tvrdi, srebrno bijeli metal. Dobiva se u obliku sivog praha. Čisti metal može se pilati, kovati i izvlačiti, ali ako je onečišćen onda je jako krt. Otporan je na djelovanje kisika iz zraka. Kiseline i lužine ga ne otapaju. Otapa se tek u rastaljenim lužinama. U Zemljinoj kori ima ga otprilike sto puta manja od kroma. Glavne rude volframa su volframit ((Fe, Mn)WO4), šelit (CaWO4), ferberit (FeWO4) i huebnerit (MnWO4). Oko 90 % proizvodnje volframa upotrebljava se u metalurgiji. Čelik legiran s volframom zadržava tvrdoću na visokim temperaturama pa se upotrebljava za izradu brzoreznih alata. Metalni prah izvlači se u fine žice od kojih se proizvode žarne niti u električnim žaruljama.
uranij → uranium
Uranij je 1789. godine otkrio Martin Heinrich Klaproth (Njemačka). Ime je dobio po planetu Uranu. To je srebrni, savitljivi i kovki metal. Potamni na zraku. Reagira s vodenom parom, a uranijev prah reagira i s vodom. Lako se otapa u kiselinama, osim u nitratnoj koja ga čini pasivnim. Otporan je na lužine. Uranij je radioaktivni element koji je visoko radiotoksičan i kancerogen. Spojevi su mu visoko toksični i imaju kumulativni efekt. Najvažnije rude uranija su uranijev smolinac ili uranit (U3O8), karnotit (K2O·2U2O3·V2O5·3H2O) i tobernit (Cu(UO2)2P2O8·12H2O). Glavna primjena mu je kao nuklearno gorivo pri čemu uranij-235 služi kao direktni fisijski materijal a uranij-238 služi kao sirovina za dobivanje plutonija-239 koji opet služi kao fisijski materijal.
Citiranje ove stranice:
Generalić, Eni. "Bronsted-Lowryeva teorija kiselina i lužina." Englesko-hrvatski kemijski rječnik & glosar. 29 June 2022. KTF-Split. {Datum pristupa}. <https://glossary.periodni.com>.
Hrvatski