KEMIJSKI RJEČNIK
vodik → hydrogen
Vodik je 1766. godine otkrio Sir Henry Cavendish (Engleska). Ime mu je dao Lavoisie od grčkih riječi hydro što znači voda i genes što znači tvoriti. To je plin bez boje i mirisa, netopljiv u vodi. Lako difundira kroz sve materijale. Zapaljiv je i pravi eksplozivne smjese u zraku. Zapaljen na zraku gori svijetlim vrućim plamenom dajući vodenu paru. Na povišenoj temperaturi lako se spaja s kisikom, sumporom i halogenim elementima. Procjenjuje se da 90 % svih atoma, odnosno skoro 3/4 mase svemira, otpada na vodik. Sve zvijezde, pa i Sunce, sastavljene su uglavnom od vodika (w>90 %). Vodik se u prirodi rijetko nalazi u elementarnom stanju, samo u višim slojevima atmosfere ili u vulkanskim plinovima. Uglavnom je vezan u spojevima od kojih su najrašireniji voda (H2O), amonijak (NH3) i razni organski spojevi. Čisti vodik se najčešće dobiva elektrolizom vode. Laboratorijski se dobiva reakcijom sulfatne kiseline i elementarnog cinka. Industrijski se dobiva prevođenjem vodene pare preko užarenog koksa. Upotrebljava se za sintezu amonijaka, hidriranje ugljena i ulja, proizvodnju kloridne kiseline i kao redukcijsko sredstvo.
vodikova veza → hydrogen bond
Vodikova veza formira se između atoma vodika i nekog elektronegativnog atoma te se označava isprekidanom crticom H-X---H-B. U molekuli vode dva su vodikova atoma međusobno tako raspoređena da zatvaraj kut od 105°. Svaki atom vodika ima slab pozitivan naboj a kisik negativan. Nastali dipoli uzajamno se elektrostatski privlače. Vodikova veza jaka je otprilike kao jedna desetina σ-veze a dvostruko je duža od nje.
ionski produkt vode → ion-product constant
Ionski produkt vode je konstanta proizašla iz izraza za konstantu ravnoteže reakcije:
Koncentracija tekuće vode je konstantna (55 moldm-3) i ne mijenja se tijekom reakcije. Pri 25 °C ionski produkt vode iznosi:
ispitivanje u slanoj komori → salt fog test
Ispitivanje u slanoj komori jest ubrzani test na koroziju u kojem se uzorak izlaže finoj maglici otopine natrijeva klorida (obično 5 %). Ovisno o željenim uvjetima mogu se dodati i druge kemikalije. Upotrebljava se za ispitivanje zaštitnih prevlaka na materijalima i za ispitivanje utjecaja soli na električne uređaje.
standardna vodikova elektroda → standard hydrogen electrode
Standardna vodikova elektroda sastoji se od elektrode od spužvaste platine uronjene u otopinu vodikovih iona aktiviteta 1 kroz koju se propušta plinoviti vodik pod tlakom od 101 325 Pa. Standardna vodikova elektroda u članku dogovorno se prikazuje uvijek lijevo
Redoks-potencijal standardne vodikove elektrode, pri svim temperaturama, dogovorno je uzet kao 0.
vodeni plin → water gas
Vodeni plin (plavi plin, sintetski plin) jest plin koji služi kao sirovina u sintezi organskih spojeva, kao gorivo kod varenja, proizvodnje stakla i u drugim industrijama gdje je potrebno razviti visoku temperaturu. Vodeni plin se proizvodi tako da se para prevodi preko užarenog ugljena ili koksa. Sastoji se uglavnom od ugljikova monoksida (CO) i vodika (H2) onečišćenih s malim količinama CO2, N2, CH4 i O2.
tvrdoća vode → water hardness
Tvrdoća vode potječe od otopljenih soli kalcija i magnezija. Kalcij i magnezij nalaze se u prirodnim vodama u obliku hidrogenkarbonata, sulfata, klorida ili nitrata. Ove soli su štetne u vodama jer reagiraju sa sapunima, stvarajući netopive spojeve, a uz to se i talože na zagrijanim površinama kotlova i cijevi.
Prolazna tvrdoća, koju čine hidrogenkarbonati kalcija i magnezija, može se ukloniti zagrijavanjem vode duže vrijeme pri 90 °C do 100 °C, pri čemu se hidrogenkarbonat raspada na karbonat, ugljikov dioksid i vodu:
Stalnu tvrdoću čine pretežno sulfati, kloridi i nitrati kalcija i magnezija. Ona se ne može ukloniti zagrijavanjem vode na temperaturu vrenja. Ukupna tvrdoća jednaka je zbroju prolazne i stalne tvrdoće. Prolaznu tvrdoću čini karbonatna tvrdoća (hidrogenkarbonati), a stalnu nekarbonatna tvrdoća.
Tvrdoća vode izražava se u njemačkim, engleskim ili francuskim stupnjevima ili u mg CaCO3 u 1 dm3 vode.
| Klasifikacija voda | |
|---|---|
| Tvrdoća | Koncentracija kalcijevog karbonata (mg/L) |
| Meka voda | 0 to 75 |
| Srednje tvrda voda | 75 to 150 |
| Tvrda voda | 150 to 300 |
| Jako tvrda voda | over 300 |
ionski produkt vode → water ion product
Ionski produkt vode (Kw) je konstanta proizašla iz izraza za konstantu ravnoteže reakcije:
Koncentracija tekuće vode je konstantna (55 moldm-3) i ne mijenja se tijekom reakcije.
Pri 25 °C ionski produkt vode iznosi:
vodena sisaljka → water jet vacuum pump
Vodena sisaljka (aspirator) jedna je od najpopularnijih naprava za osiguravanje vakuuma u laboratoriju. Vodena sisaljka kao i sve mlazne vakuumske pumpe nema pokretnih dijelova, već na temelju podtlaka koji se stvara na mjestu suženja mlaza fluida (Venturijev efekt) usisava čestice plina ili tekućine i odnosi ih sa sobom do izlaza iz pumpe. Ovisno o području primjene mogu biti napravljene od stakla, plastike ili metala. Venturijev efekt nazvan je po talijanskom fizičaru Giovanni Battisti Venturi (1746–1822).
klorinitet → chlorinity
Klorinitet (simbol Cl) je definiran kao ukupna količina halida (klorida, bromida i jodida) u 1 kg mora, a da su pri tome jodid i bromid zamijenjeni ekvivalentnom količinom klorida. Kako bi se napravio neovisnim o promjenama atomskih masa halida, klorinitet se danas definira kao masa čistog srebra potrebna da se istalože svi kloridi, bromidi i jodidi pomnožena s 0.37285233. Klorinitet se općenito određuje kako bi se izračunala slanost (salinitet) mora.
Klorinitet se određuje Mohrovom metodom, jednom od najstarijih metoda titracije - uveo ju je 1856. njemački kemičar Karl Friedrich Mohr (1806.-1879.), titracijom uzorka mora sa standardnom otopinom srebrovog nitrata (AgNO3) uz kalijev kromat (K2CrO4) kao indikator.
pri tome se uz AgCl talože još i AgBr i AgI.
Problem kod Mhorove titracije je u tome što srebrov nitrat nije primarni standard. Kako bi ovo izbjegao i omogućio da sva mjerenja saliniteta budu usporediva, predsjednik Međunarodnog povjerenstva za istraživanje mora (ICES, International Council for the Exploration of the Sea), danski fizičar Martin Knudsen (1871.-1949.) definirao je kao standard Normalnu vodu (Eau de mer Normale) stalnog sastava s točno određenim klorinitetom (oko 19.38 ‰). Ova voda je potom korištena za standardizaciju otopine srebrova nitrata. Na taj način sva određivanja kloriniteta referirala su se na isti standard što je omogućilo da svi rezultati budu usporedivi. Upotrebom Normalne vode, Knudsenove pipete i birete za analizu te Hidrografskih tablica dobivali su se rezultati točnosti usporedive onima dobivenim gravimetrijom.
Mjerenjem saliniteta i kloriniteta u devet uzoraka mora iz različitih dijelova svijeta Knudsen je, 1889., došao do empirijske formule za određivanje saliniteta:
Ova formula koristila se do 1962., kada je Zajedničko vijeće za oceanografske tablice i standarde (JPOTS, Joint Panel for Oceanographic Tables and Standards) odredilo novu konstantu proporcionalnosti u Knudsenovoj formuli
Citiranje ove stranice:
Generalić, Eni. "Slana voda." Englesko-hrvatski kemijski rječnik & glosar. 29 June 2022. KTF-Split. {Datum pristupa}. <https://glossary.periodni.com>.
Hrvatski
