KEMIJSKI RJEČNIK

pufer otopina    →   buffer

Pufer otopine imaju svojstvo da neznatno mijenjaju svoj pH dodatkom jake baze ili kiseline. To su otopine slabe kiseline i njezine soli ili slabe baze i njezine soli. Puferske otopine su i otopine dviju soli poliprotonske kiseline.

bizmut    →   bismuth

Bizmut je 1753. godine otkrio Claude Geofroy (Francuska). Ime mu dolazi od njemačkog naziva Weisse Masse - bijele nakupine što je kasnije prešlo u wismut i bisemutum. To je krhki metal srebrno-ružičasti boje. Stabilan u vodi i na zraku. Otapa se samo u koncentriranoj nitratnoj i vrućoj sulfatnoj kiselini. Toplinska vodljivost mu je najniža od svih metala, osim žive. Slab je vodič struje i ima najveći Hallov efekt od svih metala. Bizmut i njegovi spojevi su otrovni. Glavne rude bizmuta su bizmutov sjajnik (Bi₂S₃) i bizmutov oker (Bi₂O₃). Upotrebljava se kao sastojak niskotaljivih legura s olovom, kositrom i kadmijem, za izradu električnih i toplinskih osigurača. Služi kao nosač za uranijevo gorivo u nuklearnom reaktoru.

EDTA    →   EDTA

Etilendiamintetraoctena kiselina (C₁₀H₁₆N₂O₈) ili skraćeno EDTA (ethylenediaminetetraacetic acid) heksadentantni je heksadentatni ligand koji tvori komplekse i s prijelaznim metalima i s metalima glavnih skupina. EDTA se koristi kao dinatrijeva sol zbog slabe topljivosti kiseline. Koordinacijski broj EDTA je 6. Negativni ion EDTA^4- okruži metalni ion uspostavljajući koordinativne veze sa svih šest koordinacijskih mjesta (četiri na kisikovom i dva na dušikovom atomu).

EDTA se često koristi kao aditiv deterdžentima. Ona stvara kompleks s kalcijevim i magnezijevim ionima čime se poboljšava moć pranja deterdženta. EDTA se upotrebljava kao stabilizator u proizvodnji hrane i kao antikoagulans za krv u bankama krvi. EDTA je najčešći reagens u kompleksometrijskoj titraciji.

staklena elektroda    →   glass electrode

Staklena elektroda je elektroda osjetljiva na vodikove ione. Sastoji se od staklene membrane, unutarnje referentne elektrode i unutarnje otopine. Može se također prirediti i staklena elektroda osjetljiva na natrijeve ione.

Staklena elektroda ima ekstremno velik električni otpor. Membrana tipične staklene elektrode (debljine od 0.03 mm do 0.1 mm) ima električni otpor od 30 MΩ do 600 MΩ). Aktivitet vodikovih iona u unutrašnjoj otopini je stalan. Površina staklene membrane mora biti hidratizirana da bi djelovala kao pH elektroda. kada se staklena membrana uroni u vodenu otopinu na njenoj površini se formira tanki gel sloj pri čemu dolazi do ionske izmjene između iona natrija u kristalnoj rešetki stakla i vodikovog iona. Ista stvar se dešava i na unutrašnjoj strani membrane.

Najjednostavnije objašnjenje rada staklene membrane je da se staklo ponaša kao slaba kiselina (staklo-H).

Aktivitet vodikovih iona u unutrašnjoj otopini je stalan. Kada se na vanjskoj strani staklene membrane promijeni koncentracija vodikovih iona staklo će se protonirati ili deprotonirati. Razlika pH otopina s unutrašnje i vanjske strane staklene membrane stvara elektromotornu silu proporcionalnu toj razlici.

nemetal    →   non-metal

Nemetali su elementi koji ne pokazuju metalna svojstva (slabi su vodiči topline i električne struje, ne daju se kovati itd.). Njihove se molekule uglavnom sastoje od kovalentno vezanih atoma osim kod idealnih plinova koji su monoatomni.

Smješteni su skroz desno u periodnom sustavu. Oksidi nemetala otapanjem u vodi daju kiseline. Nemetali imaju skoro popunjenu vanjsku ljusku s elektronima i lako se spajaju jedan s drugim ili s metalima. Kod mnogih elemenata ove grupe susrećemo alotropiju.

fenilalanin    →   phenylalanine

Fenilalanin je hidrofobna aminokiselina s aromatskim pobočnim lancem. Zbog svoje velike hidrofobnosti jako je slabo topljiv u vodi i obično se smješta u unutrašnjost bjelančevina. Ovaj lanac nije reaktivan ali igra važnu ulogu u stabiliziranju bjelančevina svojim hidrofobnim interakcijama. Fenilalanin je esencijalna aminokiselina koju ljudski organizam ne može sintetizirati te se mora unijeti preko hrane.

• Kratice: Phe, F
• IUPAC ime: 2-amino-3-fenilpropanska kiselina
• Molekularna formula: C₉H₁₁NO₂
• Molekularna masa: 165.19 g/mol

polonij    →   polonium

Polonij je 1898. godine otkrila Marie Curie (Poljska). Ime je dobio u čast Poljske, domovine Marie Curie-Sklodowske (1867.-1934.). To je srebrno-sivi polumetal koji jako isparava na zraku. Lako se otapa u razrijeđenim kiselinama, a slabo u lužinama. Radioaktivnim raspadom isijava plavu svjetlost. Polonij je radioaktivan. To je jaki otrov koij je izrazito radiotoksičan i kancerogen. Polonij se u prirodi javlja u uranovim rudama. Ima ga otprilike sto mikrograma na tonu rude. Nastaje kao produkt radioaktivnog raspada drugih elemenata. Raspada se uz emisiju alfa-čestica, a kako se skoro sve alfa čestice zaustavljaju na zidovima posude, dajući energiju, polonij se koristi za izradu termoelektričnih nuklearnih baterija.

selenij    →   selenium

Selenij je 1817. godine otkrio Jons Jakob Berzelius (Švedska). Ime je dobio po grčkom nazivu za Mjesec - selene. To je amorfna ili kristalična crvena do siva krutina neugodnog mirisa koji se upije u kožu i teško odstranjuje. Ne reagira s vodom. Topljiv u alkalijama i nitratnoj kiselini. Gori na zraku. Metalni selenij je slab vodič električne struje, ali mu se vodljivost na svjetlu povećava i do tisuću puta. Selenij je otrovan ako se udiše ili proguta i ima kumulativni efekt. Nadražuje kožu i vjerojatno je kancerogen. Selenij je redoviti pratitelj sumpora. Dobiva se kao sporedni proizvod pri proizvodnji bakra (prženjem sulfidnih ruda). Upotrebljava se za izradu fotoelektričnih ćelija (osobito za fotokopiranje), u staklarskoj industriji za uklanjanje zelene boje i proizvodnji gume.

cirkonij    →   zirconium

Cirkonij je 1789. godine otkrio Martin Heinrich Klaproth (Njemačka). Ime mu potječe od sirijske riječi zargun za zlatnu boju. To je sjajni, tvrdi, srebrni metal na čijoj se izloženoj površini stvara oksidni film. Prilikom zagrijavanja lako se spaja i s ugljikom, i s kisikom, i s dušikom. Metalni prah se sam zapali na zraku, naročito na povišenim temperaturama. Otporan je na koroziju, lužine i kiseline. Glavne su mu rude cirkon (ZrSiO₄) i badelit (ZrO₂). Slabo apsorbira neutrone pa se upotrebljava kao obloga gorivih elemenata u nuklearnom reaktoru. Nuklearne elektrane troše preko 90 % proizvodnje cirkonija. Koristi se za proizvodnju poludragog kamenja, supervodiča, pri proizvodnji stakla i keramike, kao i za uklanjanje tragova kisika i dušika iz vakuum cijevi.

Hitin    →   Chitin

Hitin je linearni polisaharid sastavljen od dugih nizova 2-acetamido-2-deoksi-ß-D-glukana (N-acetil D-glukozamin) povezanih (1›4)-ß-glikozidnom vezom. Struktura hitina slična je celulozi, od koje se razlikuje jedino po tome što je hidroksilna skupina (-OH) na drugom ugljikovu atomu glukoze zamijenjena acetiliranom amino skupinom (–NH–CO–CH3). Hitin je glavni sastojak čvrstog vanjskog oklopa, kukaca, rakova i pauka. Također se može naći i u staničnim stijenkama nekih gljiva i algi. Nakon celuloze, hitin je drugi najčešći biopolimer u prirodi. Netopljiv je u vodi, organskim otapalima, slabim kiselinama i lužinama.