KEMIJSKI RJEČNIK

more    →   seawater

More, odnosno morska voda, nezasićena je homogena otopina koja se sastoji od vode kao otapala (96.5 %) i otopljenih soli (3.5 %) te manjih količina partikularne tvari, otopljenih plinova i organskih sastojaka. Veći dio Zemlje pokriven je morskom vodom. Od ukupne površine Zemlje (510 100 000 km²) svjetski oceani prekrivaju skoro 71 % (361 840 000 km²) s prosječnom dubinom od 3 682.2 m.

Gustoća morske vode je, zbog njene slanosti, viša od one čiste vode. Uz to, povećanjem slanosti vode snižava se temperatura ledišta a povisuje temperatura vrelišta mora. Prosječna slanost oceana je 35 ‰, što iznosi oko 35 g čvrste tvari otopljene u 1 kg morske vode. Ispitivanjem koncentracija najzastupljenijih soli u moru utvrđeno je da je njihov relativan odnos u moru konstantan bez obzira na njihovu apsolutnu količinu. Samo šest elemenata i spojeva čine oko 99 % otopljenih soli u moru: klorid (Cl^-), natrij (Na⁺), sulfat (SO₄^2-), magnezij (Mg²⁺), kalcij (Ca²⁺) i kalij (K⁺).

apsorbancija    →   absorbance

Apsorbancija (A) je logaritam omjera intenziteta upadnog zračenja (P_o) i propuštenog zračenja (P) kroz uzorak (izuzimajući efekte posude u kojoj je uzorak).

Apsorpcija svjetlosti kroz otopine može se matematički opisati Beer-Lambertovim zakonom

gdje je A apsorbancija na danoj valnoj duljini svjetlosti, ε je molarni apsorpcijski (ekstinkcijski) koeficijent (L mol^-1 cm^-1), svojstven svakoj molekulskoj vrsti i ovisan o valnoj duljini svjetlosti, b je duljina puta svjetlosti kroz uzorak (cm) a c je koncentracija tvari u otopini (mol L^-1).

rasprostranjenost elemenata    →   abundance of elements

Elementi se u prirodi uglavnom nalaze u različitim spojevima, a rjeđe u slobodnom (elementarnom) stanju. U Zemljinoj kori najrasprostranjeniji je kisik (49.5 %), zatim silicij (25 %), aluminij (7.5 %), željezo (4.7 %), kalcij (3.4 %), natrij (2.6 %), kalij (2.4 %), magnezij (1.9 %) i vodik (1.9 %). Ovih devet elemenata čine skoro 99 % sastava Zemlje.

aktivitet    →   activity

Aktivitet (a) je djelotvorna koncentracija neke tvari u otopinama elektrolita. U idealnoj otopini na čestice otopljene tvari djeluju samo molekule otapala, dok kod realnih otopina privlačne sile između iona u otopini rastu s povećanjem naboja iona i povećanjem njihove koncentracije, čime se smanjuje efektivna koncentracija iona u otopini. Aktivitet je jednak umnošku koeficijenta aktiviteta (f) i koncentracije (c)

Relativni aktivitet govori nam koliko je puta neka otopina aktivnija od istovrsne referentne otopine. Za standardno referentno stanje uzima se otopina tvari pri beskonačnom razrjeđenju kada je koeficijent aktiviteta jednak jedinici.

Aktivitet i koeficijent aktiviteta bezdimenzijske su veličine. Aktivitet je jednak koncentraciji tek u vrlo razrijeđenim otopinama. Za čvrste tvari uzima se da je aktivitet jednak jedinici.

agar    →   agar

Agar (agar-agar) je ekstrakt dobiven iz određenih vrsta crvenih algi (iz roda Gelidium i Gracilaria). Upotrebljava se za pravljenje gela koji služi podloga za mikrobiološke kulture, u prehrambenoj industriji za proizvodnju konzervirane hrane i pekarskih proizvoda te u medicini i kozmetici. Glavna komponenta agara je agaroza, polisaharid sastavljen od alternirajućih jedinica šećera galaktoze.

alomerija    →   allomerism

Alomerija je pojava da tvari imaju različit kemijski sastav, a istu kristalnu strukturu.

ametist    →   amethyst

Ametist je dragi kamen, po sastavu je vrsta kvarca. Ljubičasta boja potječe od prisutnih nečistoća, naročito željezova oksida.

kiselina    →   acid

Kiseline su vrsta spojeva koji sadrže vodik i disocijacijom u vodi daju pozitivne vodikove ione pri čemu je rezultirajući pH manji od 7. Reakcija za kiselinu HA može se napisati kao

Ustvari, vodikov je ion (proton) solvatiziran pa reakcija disocijacije kiseline izgleda ovako:

Ova definicija kiselina dolazi iz Arrheniusove teorije. Kiseline su tvari čije vodene otopine imaju kiseli okus, korozivne su i mijenjaju boju lakmus-papira u crvenu.

Kiseline možemo podijeliti na jake, koje potpuno disociraju u vodi (npr. sulfatna i kloridna kiselina), i slabe kiseline, koje su samo djelomično disocirane (npr. octena i sumporvodična kiselina). Jakost kiseline ovisi o stupnju disocijacije i izražava se konstantom disocijacije kiseline.

Arrheniusovu definiciju kiselina i baza proširili su J. M. Lowry i J. N. Brønsted 1923. Njihova teorija definira kiselinu kao tvar koja daje proton (proton donor), a bazu kao tvar koja je sposobna primiti proton (proton akceptor). Da bi se neka jedinka ponašala kao kiselina, mora biti prisutan proton akceptor (baza). Lowry-Brønstedova teorija kaže da kad neka kiselina dade proton, nastane konjugirana baza koja može primiti proton.

Prema Lowry-Brønstedovoj predodžbi, kad neka kiselina dade proton, uvijek nastane konjugirana baza koja može primiti proton.

Slično, od svake baze kao rezultat primitka protona nastane konjugirana kiselina.

Primjerice, acetatni ion je konjugirana baza octene kiseline, a amonijev ion je konjugirana kiselina amonijaka.

Što je kiselina konjugiranog kiselo/baznog para slabija, njezina konjugirana baza postaje jača, i obrnuto.

Najopćenitiju definiciju kiselina dao je G. N. Lewis koji sve kemijske vrste koje mogu primiti elektronski par naziva kiselinama. Ova definicija uključuje sve "tradicionalne" kiselo-bazne reakcije, ali sadrži i reakcije koje ne uključuju ione, primjerice

u kojoj je NH₃ baza (donor elektronskog para) a BCl₃ kiselina (akceptor elektronskog para).

amperometrija    →   amperometry

Amperometrija je elektrokemijska tehnika pri kojoj se mjeri struja koja prolazi kroz elektrolitsku ćeliju pri konstantnom potencijalu. Može se između ostalog koristiti za određivanje koncentracije određenih vrsta u otopini.

anionski izmjenjivač    →   anion exchange

Anionski izmjenjivači zamjenjuju anione iz otopine s OH^- ionima. U svojoj strukturi imaju grupe bazičnog karaktera (-NH₂, -NRH, -NR₂, -NR₃⁺).