KEMIJSKI RJEČNIK

klorinitet    →   chlorinity

Klorinitet (simbol Cl) je definiran kao ukupna količina halida (klorida, bromida i jodida) u 1 kg mora, a da su pri tome jodid i bromid zamijenjeni ekvivalentnom količinom klorida. Kako bi se napravio neovisnim o promjenama atomskih masa halida, klorinitet se danas definira kao masa čistog srebra potrebna da se istalože svi kloridi, bromidi i jodidi pomnožena s 0.37285233. Klorinitet se općenito određuje kako bi se izračunala slanost (salinitet) mora.

Klorinitet se određuje Mohrovom metodom, jednom od najstarijih metoda titracije - uveo ju je 1856. njemački kemičar Karl Friedrich Mohr (1806.-1879.), titracijom uzorka mora sa standardnom otopinom srebrovog nitrata (AgNO₃) uz kalijev kromat (K₂CrO₄) kao indikator.

pri tome se uz AgCl talože još i AgBr i AgI.

Problem kod Mhorove titracije je u tome što srebrov nitrat nije primarni standard. Kako bi ovo izbjegao i omogućio da sva mjerenja saliniteta budu usporediva, predsjednik Međunarodnog povjerenstva za istraživanje mora (ICES, International Council for the Exploration of the Sea), danski fizičar Martin Knudsen (1871.-1949.) definirao je kao standard Normalnu vodu (Eau de mer Normale) stalnog sastava s točno određenim klorinitetom (oko 19.38 ‰). Ova voda je potom korištena za standardizaciju otopine srebrova nitrata. Na taj način sva određivanja kloriniteta referirala su se na isti standard što je omogućilo da svi rezultati budu usporedivi. Upotrebom Normalne vode, Knudsenove pipete i birete za analizu te Hidrografskih tablica dobivali su se rezultati točnosti usporedive onima dobivenim gravimetrijom.

Mjerenjem saliniteta i kloriniteta u devet uzoraka mora iz različitih dijelova svijeta Knudsen je, 1889., došao do empirijske formule za određivanje saliniteta:

Ova formula koristila se do 1962., kada je Zajedničko vijeće za oceanografske tablice i standarde (JPOTS, Joint Panel for Oceanographic Tables and Standards) odredilo novu konstantu proporcionalnosti u Knudsenovoj formuli

krekiranje    →   cracking

Krekiranje je proces pri kojem se iz ugljikovodika veće relativne molekulske mase dobivaju ugljikovodici manje relativne molekulske mase (posebno kod rafiniranja nafte).

Einsteinova jednadžba    →   Einstein equation

Einsteinova jednadžba (E = mc²) kaže da svakom tijelu treba pripisati energiju koja je jednaka umnošku mase i kvadrata brzine svjetlosti. Na temelju te relacije može se zaključiti da su u jezgrama atoma sadržane goleme količine energije jer je gotovo sva masa atoma koncentrirana u njegovoj jezgri. Modernim rezultatima o raznim nuklearnim reakcijama, o cijepanju atoma, o dobivanju jednog dijela te energije u korisne svrhe (atomski reaktori) i u razorne (atomska bomba) ova je relacija svestrano potvrđena i predstavlja jednu od osnovnih zakonitosti u prirodi.

Einstein, Albert    →   Einstein, Albert

Albert Einstein(1879.-1955.) američki je fizičar njemačkog porijekla. Mladost je proveo u Minhenu, Italiji i Švicarskoj, gdje 1900. završava studij na Tehničkoj visokoj školi u Cirihu. Od 1902. do 1909. radi u Bernu u patentnom uredu. U tom razdoblju otkrio je niz osnovnih zakona prirode (brzinu svjetlosti kao maksimalnu brzinu, dilataciju vremena i novu interpretaciju dilatacije dužina, ekvivalentnost mase i energije, korpuskularnu prirodu svjetlosti i princip ekvivalencije, osnovu opće teorije relativnosti). Einsteinovo je glavno djelo teorija relativnosti koja je ne samo od osnovne važnosti kao temeljni okvir za daljnji razvoj teorijske fizike već duboko zahvaća i u filozofske koncepcije, napose o prostoru i vremenu, a povrh toga u probleme kozmologije i kozmogonije (Relativnost). Osim teorije relativnosti Einstein je fizici dao i druge važne priloge. Tako je 1905. uveo hipotezu o kvantnima svjetlosti ili fotonima, tj. pretpostavku da se svjetlost može shvatiti i korpuskularno, kao roj čestica, kada treba da se objasne neke pojave, napose fotoefekt (Hallwachs, 1888.). Godine 1917. izveo je prve kvantne zakone za materiju. Za radove na polju kvantne teorije dodijeljena je Einsteinu 1921. Nobelova nagrada za fiziku.

izotopni omjer    →   isotope proportion

Izotopni omjer je omjer broja atoma svakog izotopa u uzorku jednog elementa. Koristi se relativnim masama izotopa za izračunavanje relativne mase atoma jednog elementa.

neutron    →   neutron

Neutroni su sastavni dijelovi atomske jezgre. Različit broj neutrona u istovrsnim atomima uzrokuje pojavu izotopije. Neutroni su čestice bez električnog naboja čija masa (m_n) iznosi 1.675×10^-27 kg.

nukleon    →   nucleon

Protoni i neutroni zovu se zajedničkim imenom nukleoni. Oni su sastavni dijelovi atomske jezgre i čine praktički cijelu masu atoma.

nuklid    →   nuclide

Nuklid je atom elementa s poznatim brojem protona i neutrona u jezgri. Nuklid je definiran svojim atomskim brojem Z i svojim masenim brojem A. Primjerice, ugljik-14 (C-14 ili ¹⁴C) je nuklid elementa ugljika čija jezgra ima šest protona i osam neutrona.

oligomer    →   oligomer

Oligomeri su tvari koje se, slično polimerima, sastoje od višestruko ponavljajućih jedinica niske relativne molekularne mase ali su im makromolekule relativno manje molekularne mase. Za razliku od polimera, svojstva oligomera mogu se značajno promijeniti ako im se ukloni jedna ili nekoliko sastavnih jedinica.

glikogen    →   glycogen

Glikogen ili animalni škrob je polisaharid koji životinje (među njima i čovjek) koriste za skladištenje molekula glukoze. Organizam stvara glikogen iz viška glukoze i pohranjuje ga u jetri i mišićnom tkivu. Struktura mu je slična strukturi amilopektina iz škroba, ali je mnogo razgranatiji i veće relativne molekularne mase (može se sastojati od preko 100 000 glukoznih jedinica). Osnovni lanci glikogena sastoje se od molekula glukozne povezanih α(1→4) glikozidnim vezama. Pobočni lanci, vezani α(1→6) glikozidnim vezama, granaju se na približno svakih 10 ostataka glukoze (kod amilopektina je grananje na približno svakih 25 glukoznih jedinica). Pri napornom radu glikogen se cijepa nazad u glukozu a razgranata struktura omogućuje enzimima da hidrolizu započnu na više mjesta i tako brzo stvore organizmu potrebnu glukozu.