KEMIJSKI RJEČNIK

Bohrov magneton    →   Bohr magneton

Bohrov magneton (μ_B) atomska je jedinica za magnetski moment, definirana kao

gdje je h Planckova konstanta, m_e masa elektrona a e elementarni naboj.

borani    →   borane

Borani su spojevi bora s vodikom (B₂H₆, B₄H₁₀, B₅H₉, B₅H₁₁...). Općenito se mogu dobiti djelovanjem kiseline na magnezijev borid Mg₃B₂. Svi borani su i po formuli i po strukturi iznenađujući spojevi. Sve više postaje prihvatljiva ideja da se borani smatraju spojevima koji sadrže tzv. tricentričnu vezu koja se sastoji od jednog elektronskog para koji obuhvaća tri atoma, što bi moglo biti u suglasnosti s teorijom molekulskih orbitala.

Braggov kut    →   Bragg angle

Braggov kut (Θ) jest kut između upadnih rendgenskih zraka i kristalnih ravnina za koji sekundarna radijacija pokazuje maksimalni intenzitet kao rezultat konstruktivne interferencije. Engleski fizičari William Bragg i njegov sin Lawrence Bragg dali su interpretaciju teorije difrakcije rendgenskih zraka na kristalima. Pojačanje rendgenske zrake nastupa kada je

Ova jednadžba naziva se Braggova jednadžba, a kut pri kojem se pojačava rendgenska zraka naziva se Bragovim kutem sjaja.

Iz Braggove jednadžbe možemo odrediti razmak između ravnina atoma d u kristalnoj rešetki eksperimentalnim određivanjem Braggovog kuta i poznavanjem valne duljine λ upotrijebljenih rendgenskih zraka. Isto tako iz Braggove jednadžbe možemo izračunati valnu duljinu λ ispitivanih rendgenskih zraka kad znamo d i θ.

kozmičke zrake    →   cosmic rays

Kozmičke zrake su čestice izvanredno velike energije od 10¹⁵ eV do 10¹⁷ eV, koje dolaze na Zemlju iz svemira kao produkt nuklearnih reakcija u zvijezdama. Kozmičke zrake sastoje se od izvanredno brzih protona i jezgara težih atoma. U nuklearnim reakcijama s atomskim jezgrama u atmosferi promijene se pa na Zemljinu površinu stižu kao nuklearne čestice, elektroni i fotoni.

kiralne molekule    →   chiral molecule

Kiralne molekule jesu molekule koje ne mogu biti prevedene u svoju zrcalnu sliku. Uobičajeni su primjer za ove molekule organske molekule u kojima se nalazi asimetrično građeni ugljikov atom, tj. ugljikov atom na koji su vezana četiri različita atoma ili atomske grupe. Kiralne molekule razlikuju se jedino u optičkoj aktivnosti. Jedan izomer zakreće ravninu polariziranog svjetla u lijevo a drugi u desno. Smjesa jednakih dijelova lijevog i desnog izomera naziva se racemat.

klorinitet    →   chlorinity

Klorinitet (simbol Cl) je definiran kao ukupna količina halida (klorida, bromida i jodida) u 1 kg mora, a da su pri tome jodid i bromid zamijenjeni ekvivalentnom količinom klorida. Kako bi se napravio neovisnim o promjenama atomskih masa halida, klorinitet se danas definira kao masa čistog srebra potrebna da se istalože svi kloridi, bromidi i jodidi pomnožena s 0.37285233. Klorinitet se općenito određuje kako bi se izračunala slanost (salinitet) mora.

Klorinitet se određuje Mohrovom metodom, jednom od najstarijih metoda titracije - uveo ju je 1856. njemački kemičar Karl Friedrich Mohr (1806.-1879.), titracijom uzorka mora sa standardnom otopinom srebrovog nitrata (AgNO₃) uz kalijev kromat (K₂CrO₄) kao indikator.

pri tome se uz AgCl talože još i AgBr i AgI.

Problem kod Mhorove titracije je u tome što srebrov nitrat nije primarni standard. Kako bi ovo izbjegao i omogućio da sva mjerenja saliniteta budu usporediva, predsjednik Međunarodnog povjerenstva za istraživanje mora (ICES, International Council for the Exploration of the Sea), danski fizičar Martin Knudsen (1871.-1949.) definirao je kao standard Normalnu vodu (Eau de mer Normale) stalnog sastava s točno određenim klorinitetom (oko 19.38 ‰). Ova voda je potom korištena za standardizaciju otopine srebrova nitrata. Na taj način sva određivanja kloriniteta referirala su se na isti standard što je omogućilo da svi rezultati budu usporedivi. Upotrebom Normalne vode, Knudsenove pipete i birete za analizu te Hidrografskih tablica dobivali su se rezultati točnosti usporedive onima dobivenim gravimetrijom.

Mjerenjem saliniteta i kloriniteta u devet uzoraka mora iz različitih dijelova svijeta Knudsen je, 1889., došao do empirijske formule za određivanje saliniteta:

Ova formula koristila se do 1962., kada je Zajedničko vijeće za oceanografske tablice i standarde (JPOTS, Joint Panel for Oceanographic Tables and Standards) odredilo novu konstantu proporcionalnosti u Knudsenovoj formuli

derivat    →   derivative

Derivat (lat. derivatum - izvedeno), u kemiji, spoj koji se može izvesti iz nekog osnovnog spoja zamjenom jednog atoma ili atomske skupine drugim atomom ili atomskom skupinom.

idealni plin    →   ideal gas

Idealni plin je takav plin čije jedinke (atomi ili molekule) imaju ukupno zanemarivo malen vlastiti volumen. Također, između njih ne postoje Van de Waalsove sile pa se idealni plin ne može prevesti u tekuće ili čvrsto stanje. Idealni plin je teorijski koncept a realni plinovi mu se približavaju tek pri niskim tlakovima i visokim temperaturama.

Einsteinova jednadžba    →   Einstein equation

Einsteinova jednadžba (E = mc²) kaže da svakom tijelu treba pripisati energiju koja je jednaka umnošku mase i kvadrata brzine svjetlosti. Na temelju te relacije može se zaključiti da su u jezgrama atoma sadržane goleme količine energije jer je gotovo sva masa atoma koncentrirana u njegovoj jezgri. Modernim rezultatima o raznim nuklearnim reakcijama, o cijepanju atoma, o dobivanju jednog dijela te energije u korisne svrhe (atomski reaktori) i u razorne (atomska bomba) ova je relacija svestrano potvrđena i predstavlja jednu od osnovnih zakonitosti u prirodi.

Einstein, Albert    →   Einstein, Albert

Albert Einstein(1879.-1955.) američki je fizičar njemačkog porijekla. Mladost je proveo u Minhenu, Italiji i Švicarskoj, gdje 1900. završava studij na Tehničkoj visokoj školi u Cirihu. Od 1902. do 1909. radi u Bernu u patentnom uredu. U tom razdoblju otkrio je niz osnovnih zakona prirode (brzinu svjetlosti kao maksimalnu brzinu, dilataciju vremena i novu interpretaciju dilatacije dužina, ekvivalentnost mase i energije, korpuskularnu prirodu svjetlosti i princip ekvivalencije, osnovu opće teorije relativnosti). Einsteinovo je glavno djelo teorija relativnosti koja je ne samo od osnovne važnosti kao temeljni okvir za daljnji razvoj teorijske fizike već duboko zahvaća i u filozofske koncepcije, napose o prostoru i vremenu, a povrh toga u probleme kozmologije i kozmogonije (Relativnost). Osim teorije relativnosti Einstein je fizici dao i druge važne priloge. Tako je 1905. uveo hipotezu o kvantnima svjetlosti ili fotonima, tj. pretpostavku da se svjetlost može shvatiti i korpuskularno, kao roj čestica, kada treba da se objasne neke pojave, napose fotoefekt (Hallwachs, 1888.). Godine 1917. izveo je prve kvantne zakone za materiju. Za radove na polju kvantne teorije dodijeljena je Einsteinu 1921. Nobelova nagrada za fiziku.