KEMIJSKI RJEČNIK

kurij    →   curium

Kurij su 1944. godine otkrili Glenn T. Seaborg, Ralph A. James i Albert Ghiorso (USA). Ime je dobio u čast Pierra (1859.-1906.) i Marie (1867.-1934.) Curie. To je sintetski radioaktivni srebrni metal. Otporan je na alkalije. Reagira s kiselinama, kisikom i vodenom parom. Kurij je toliko radioaktivan da svijetli u mraku. Kurij nastaje u nuklearnim reaktorima bombardiranjem plutonija-239 s alfa-česticama ili americija-241 s neutronima.

kiralne molekule    →   chiral molecule

Kiralne molekule jesu molekule koje ne mogu biti prevedene u svoju zrcalnu sliku. Uobičajeni su primjer za ove molekule organske molekule u kojima se nalazi asimetrično građeni ugljikov atom, tj. ugljikov atom na koji su vezana četiri različita atoma ili atomske grupe. Kiralne molekule razlikuju se jedino u optičkoj aktivnosti. Jedan izomer zakreće ravninu polariziranog svjetla u lijevo a drugi u desno. Smjesa jednakih dijelova lijevog i desnog izomera naziva se racemat.

klor    →   chlorine

Klor je 1774. godine otkrio Carl William Scheele (Švedska). Ime je dobio od grčke riječi chloros što znači žutozelen. To je žuto-zeleni, gust, nadražujući plin iritirajućeg mirisa koji se dobro otapa u vodi. U prirodi ga nema slobodnog i javlja se skoro isključivo u obliku klorida. Klor je otrovan plin koji, ako se udiše, izaziva kašalj i nagriza organe za disanje. Pri dužem udisanju dovodi do smrti. Jako nadražuje kožu pri kontaktu. Klor je u velikim količinama prisutan u morskoj vodi. U prirodi se nalazi kao kamena sol (NaCl), silvin (KCl). Industrijski se proizvodi isključivo elektrolizom koncentrirane otopine natrij klorida. Upotrebljava se za dezinfekciju, bijeljenje i sintezu različitih spojeva.

klorofil    →   chlorophyll

Klorofil je zeleni pigment prisutan u većini biljaka i cijanobakterija i ključni je element u pretvaranju svjetlosne energije u kemijsku kod fotosinteze. Molekule klorofila apsorbiraju svjetlost i to najjače u crvenom i plavom dijelu spektra, dok se zelena svjetlost reflektira dajući bilju karakterističnu boju.

kromatografija    →   chromatography

Kromatografija je metoda odvajanja koja se zasniva na različitoj raspodjeli komponenti uzorka između dvije faze od kojih je jedna nepokretna (stacionarna) a druga pokretna (mobilna). Stacionarna faza može biti čvrsta ili tekuća, a mobilna tekuća (tekućinska kromatografija) ili plinovita (plinska kromatografija). Komponente se pod utjecajem mobilne faze kreću kroz stacionarnu fazu različitom brzinom i tako se razdvajaju.

cijan    →   cyanogen

Cijan je u slobodnom stanju poznat kao kemijski spoj ugljika i dušika (CN)₂ ili dicijan. To je bezbojan, vrlo otrovan plin oštra mirisa koji na zraku izgara u ugljikov dioksid i dušik.

cikloalkani    →   cycloalkanes

Cikloalkani su ciklički zasićeni ugljikovodici koji sadrže prsten ugljikovih atoma povezanih jednostrukim vezama. Opća formula im je C_nH_2n, primjerice cikloheksan, C₆H₁₂. Imaju svojstva slična alkanima samo što su nešto manje reaktivni.

klorinitet    →   chlorinity

Klorinitet (simbol Cl) je definiran kao ukupna količina halida (klorida, bromida i jodida) u 1 kg mora, a da su pri tome jodid i bromid zamijenjeni ekvivalentnom količinom klorida. Kako bi se napravio neovisnim o promjenama atomskih masa halida, klorinitet se danas definira kao masa čistog srebra potrebna da se istalože svi kloridi, bromidi i jodidi pomnožena s 0.37285233. Klorinitet se općenito određuje kako bi se izračunala slanost (salinitet) mora.

Klorinitet se određuje Mohrovom metodom, jednom od najstarijih metoda titracije - uveo ju je 1856. njemački kemičar Karl Friedrich Mohr (1806.-1879.), titracijom uzorka mora sa standardnom otopinom srebrovog nitrata (AgNO₃) uz kalijev kromat (K₂CrO₄) kao indikator.

pri tome se uz AgCl talože još i AgBr i AgI.

Problem kod Mhorove titracije je u tome što srebrov nitrat nije primarni standard. Kako bi ovo izbjegao i omogućio da sva mjerenja saliniteta budu usporediva, predsjednik Međunarodnog povjerenstva za istraživanje mora (ICES, International Council for the Exploration of the Sea), danski fizičar Martin Knudsen (1871.-1949.) definirao je kao standard Normalnu vodu (Eau de mer Normale) stalnog sastava s točno određenim klorinitetom (oko 19.38 ‰). Ova voda je potom korištena za standardizaciju otopine srebrova nitrata. Na taj način sva određivanja kloriniteta referirala su se na isti standard što je omogućilo da svi rezultati budu usporedivi. Upotrebom Normalne vode, Knudsenove pipete i birete za analizu te Hidrografskih tablica dobivali su se rezultati točnosti usporedive onima dobivenim gravimetrijom.

Mjerenjem saliniteta i kloriniteta u devet uzoraka mora iz različitih dijelova svijeta Knudsen je, 1889., došao do empirijske formule za određivanje saliniteta:

Ova formula koristila se do 1962., kada je Zajedničko vijeće za oceanografske tablice i standarde (JPOTS, Joint Panel for Oceanographic Tables and Standards) odredilo novu konstantu proporcionalnosti u Knudsenovoj formuli

krom    →   chromium

Krom je 1797. godine otkrio Louis-Nicholas Vauquelin (Francuska). Ime je dobio od grčke riječi chroma što znači boja zbog obojenosti svojih spojeva. To je plavo-bijeli do srebrno sivi, sjajni metal. Jako je tvrd i krt i može se ispolirati do visokog sjaja. Ne otapa se ni u nitratnoj kiselini ni u zlatotopci ali se otapa u vrućoj kloridnoj i sulfatnoj kiselini. Spojevi kroma(VI) su toksični i kancerogeni. Kromit (FeO·Cr₂O₃) je jedina važna ruda kroma. Redukcijom kromita u električnim pećima s ugljikom nastaje ferokrom. Ferokrom se upotrebljava za legiranje čelika. Čelici s malo kroma imaju veliku tvrdoću i čvrstoću, a s većom količinom kroma dobivaju se nehrđajući čelici. Mnogo se upotrebljava kao prevlaka na drugim metalima zbog svoje velike korozijske otpornosti i visokog sjaja. Krom daje staklu smaragdno zelenu boju.

D-linije    →   D-lines

D-linije su dvije bliske linije u žutom dijelu natrijeva spektra s valnom duljinom od 589,6 nm (D₁) i 589,0 nm (D₂). Oznaka D potekla je iz oznaka apsorpcijskih linija u sunčevom spektru koje je sustavno proučavao njemački optičar Joseph von Fraunhofer (1787.-1826.). Natrijeve D-linije su jasno istaknute i lako prepoznatljive pa se koriste kao standard u spektroskopiji.